Kada su ga u petak, 8. novembra, na Mitrovdan i njegov rođendan, u Domu za stare u Lamincima posjetili kćerka Dušanka Ristić, nećak Ljubo Veljović i zemljak, doktor Slavko Dunjić, Đorđo Ostović, koji je navršio 105 godina, uveliko se obradovao.
Ako postoji način, formula dugovječnosti, onda je nju, sasvim sigurno, on dosegnuo.
Đorđo, porijeklom iz sela Prijeđel kod Foče, ovdje se doselio 1954. godine, u potrazi za boljim životom i prihvatljivijom klimom. U njemu je, kako kaže, godinama poslije, opstao gorštak kojem je lijevčanska ravnica pogodovala.
Vitalnošću, duhovnom snagom i mentalnom svježinom, Ostović se izdvaja od neuporedivo mlađih.
On je uvijek raspoložen, nasmijan, šaljiv, priča nam njegova kćerka Dušanka Ristić. Od navika stečenih u mladosti ne odustaje.
“Voli da hoda, doskora se vozio biciklom, ali to više nije u mogućnosti zbog lošijeg vida. Voli da sa svakim porazgovara. Uvijek pri sebi ima drvenu čuturicu sa rakijom, nigdje ne ide bez milošte, voli da bilo šta radi. Time čuva svoje zdravlje i razvija osjećaj da je i sada koristan za porodicu, za zajednicu u kojoj živi”, priča Dušanka, koja, sa sestrom Desom, uveliko brine o ocu.
Dvojica njene braće, a Đorđinih sinova, umrli su, ali su ostavili brojne potomke.
“Ujak ni u čemu ne pretjeruje, voli ljude, druženje, voli da porazgovara sa svakim. Kočićevo, Gradišku i ovaj kraj je prihvatio kao svoj zavičaj. Radio je, posljednje godine prije penzionisanja, u “Metalu” u Gradišci. Svuda je putovao pješke ili biciklom”, kaže Ljubo Veljović, Đorđin nećak.
Doktor Slavko Dunjić, čiji je Ostović pacijent više od pola vijeka i kojem je na rođendan donio kapi za oči, ukazuje na još jednu njegovu osobinu.
“Oduvijek se pridržavao narodnih običaja, slavio krsnu slavu, Božić i druge praznike. Uvijek je insistirao na porodičnim vrijednostima, okupljao sve svoje, a ima ih mnogo. Ima i unuke i praunuke i čukununuke. U njegovom društvu se i mi, sa sedamdeset i kojom godinom, osjećamo kao ponosni mladići”, rekao je Dunjić hvaleći svoga zemljaka, najstarijeg stanovnika u Lijevču i Potkozarju, a vjerovatno i Republici Srpskoj. Kod njega, dodaje kćerka Dušanka, nema tugovanja, jadikovanja, nego je u svemu tražio ohrabrenje, lijepom riječju jačao sebe i druge, kojima je teško.
“Zato je omiljen i među omladinom jer se uvijek šali, priča duhovito, čita zdravice. On je biciklom volio proći kroz cijelo selo, da vidi šta se radi, a kada ga pitamo gdje je bio, kazao bi, na terenu”, kaže Dušanka.
Njegova supruga Mara, Dušankina majka, porijeklom iz Zrenjanina, poživjela je 96 godina. I Đorđini roditelji doživjeli su stotinu ljeta.
Zdravica i novinari
Đorđu često, naročito u vrijeme rođendana, traže novinari. Na stotom je njegov gost bio Slaviša Sabljić i prvi snimio reportažu o ovom starini. Kasnije se glas o njemu proširio, pročulo se za njegove godine i životni vijek.
“Ko vjeruje u sebe, i Bog će ga nagraditi. Što se mene tiče, u zdravlje svima, sto i pet, pa opet”, poručio je Ostović, obrativši se vremešnim slušaocima, domcima, u prosjeku mlađim trideset godina, oslovljavajući ih sa “djeco moja”.
(Nezavisne.com)
