Mjeseci april, maj i početak juna 1992. godine, za Bošnjake Zvornika i okoline su ništa drugo, do crni mjeseci u kojima je preko 2000 civila ove nacionalnosti zarobljeno i na svirep način pobijeno.
U znak sjećanja na sve nevino ubijene žrtve, Bošnjaci već 19-tu godinu organizuju širom Zvornika sjećanja na sve one koji više nisu među živima. To ni u kom slučaju ne rade kako bi se nekome svetili i širili mržnju, nego samo podsjećaju i sebe i mlađe naraštaje na crne mjesece, kako ne bi više dozvolili ni sebi, a ni bilo kome da se takvo zlo ponovi.
Posljednji dan u mjesecu maju 1992. godine, i prvi dan juna (1.juni) u historiji Bošnjaka ovih krajeva ispisani su posebnom crnom historijom. Na taj dan u mjestu Klisa, okupljeno je stanovništvo iz svih okolnih sela, a cifra seže i do pet hiljada. Posljednja majska noć je noć u kojoj su svi bili na okupu, da bi 1. juna na prevaru opkoljeni, zarobljeni i sprovedeni do Bijelog Potoka. Važno je napomenuti da su mještani ovih naselja ranije predale svo naoružanje koje je bilo u vlasništvu Bošnjaka u ovim selima kako bi izbjegli sukob i rat. Nažalost zli ljudi su zloupotrijebili povjerenje.
Tog 1. juna, muškarci i dječaci odvojeni su od svojih porodica, odvedeni u pravcu Karakaja i po svjedočenjima preživjelih, svjedočenjima lokalnog stanovništva, ali i po svjedočenjima masovnih grobnica širom Podrinja, na najmonstrouzniji način su pobijeni.
U znak sjećanja na teške dane iz 1992. godine, stanovništvo ovih krajeva organizuje niz manifestacija. Prva je 31. maja, kada se obilazi veliko stratište Bošnjaka – Dom kulture u Pilici, a zatim u mjestu Klisa organizuju manifestaciju pod nazivom “Klišanse noći straha i nezvjesnosti”. Sutradan, 1. juna zajedno iz Klise prema Bijelom Potoku, na isti način kao ’92. godine, formiranjem kolone koju su nazvali “Kolona straha i smrti”, oživljavaju i prisjećaju se šta su sve vidjeli i doživjeli, odnosno vrše rekonstrukciju događaja iz “crne” 1992. godine. Iz godine u godinu broj učesnika ove kolone je sve masovniji.
Nakon što se spuste do Bijelog (Crnog) Potoka, kao i ’92. godine, sjedaju u autobuse i obilaze stratište TŠC Karakaj, a zatim obilazak najmasovnije grobnice Crni Vrh.
Dakle, kolona koja započinje u jutarnjim satima u Klisi završava se u Memorijalnom kompleksu u Gornjoj Kalesiji, gdje se kolektivno klanja dženaza. Svake godine se identifikuju nove žrtve i uglavnom kopaju u memorijalnom kompleksu u Kalesiji.
Ove godine klanjana je 19-ta po redu dženaza, i to za devet nevino ubijenih civila.
Na kolektivnoj dženazi su ukopani Asim (Avdo) Buljubašić, rođen 1940. u Zvorniku, Ibrahim (Abdulah) Mehinagić, rođen 1952. u Zvorniku, Šaha (Huso) Ajanović, rođena 1928. u Đulićima, Murto (Muzafir) Hajdarević, rođen 1956. u Gušterima, Meho (Ešef) Mustafić, rođen 1954. u Drinjači, Hasiba (Kadrija) Arifović, rođena 1930. u Kamenici, Jasmin (Hasib) Smajić, rođen 1976. godine u Gornjoj Kamenici, Hanifa (Salko) Hodžić, rođena 1921. godine u Šetićima i Fatima (Mustafa) Hodžić, rođena 1916. godine u Šetićima.
Bašluci su također postavljeni na mezare Mehe (Ramo) Ahmetovića, rođen 1949. godine u Novom Selu, Hajrudina (Jusuf) Jahića, rođen 1935. godine u Zvorniku i Muharema (Halid) Kapidžića, rođen 1944. godine u Diviču. Oni su bili ukopani pod oznakom NN, a u međuvremenu identifikovani.
U ime porodica žrtava pismo ispred istih pročitao je prof. Elmedin Bošnjak u kojem su porodice istakle:
-Pred nama je sada borba da sudskim putem dođemo do pravde. Porazno je da je za 25 godina naše pravosuđe dosudilo manje od 30 godina zatvora zločincima koji su ubili 2.000 civila Zvornika. To se mora promijeniti! Ili ćemo, mi porodice žrtava, ljude u pravosuđu smatrati saučesnicima zločina.
Naša vjera nas je naučila da dobro uvijek pobjeđuje. Stoga, mi danas i ovdje, umjesto poziva na osvetu, pozivamo sve na pravdu. Umjesto mržnje, pružamo ruku saradnje. Umjesto zaborava, podsjećamo da nikada nećemo zaboraviti naše šehide, ali ni one koji su počinili zločine, poručili su preživjeli.
U Memorijalnom centru i šehidskom mezarju Gornja Kalesija sa današnjim danom je ukopano 786 tijela, a još oko 400 tijela ukopano je, voljom članova porodica, u porodičnim mezarjima u okolini Zvornika.
(Zvornički.ba)
