Pandemija je usložnila ionako stresan novinarski posao

Nestabilno radno vrijeme i primanja tokom pandemije su postali još gori.

Stres je svakodnevni dio novinarskog posla baš koliko i u pomagačkim zanimanjima koja podrazumijevaju svakodnevni kontakt s ljudima i njihovim problemima, poput policije, zdravstvenih i socijalnih radnica i radnika. Rad u smjenama, rad vikendom, sve veći obim posla usljed smanjenja redakcija, posao koji se nosi kući, iznenadni terenski zadaci uslovljeni aktuelnim dešavanjima, rokovi koji se nižu jedan za drugim, niske plate u sektoru, izloženost prijetnjama i nasilju, te teškoće pri održavanju balansa između radnog i slobodnog vremena utiču na psihofizičko zdravlje novinarki i novinara.

Suosnivačica i urednica portala eTrafika Vanja Stokić priznaje da živi pod konstantnim stresom i napetošću.

„Radim u takvom mediju da jednostavno moram obavljati više funkcija istovremeno, a svaka od njih je stresna. Za devet godina postojanja uspjeli smo zaposliti samo jednu osobu, mene, što u praksi znači da sam i kurirka, i čistačica, i novinarka, i urednica, i finansijska menadžerka… Na meni je mnogo posla i ogromna odgovornost, jer moje greške povlače ozbiljne posljedice po medij i ljude koji su angažovani u njemu. To je nešto što mi stalno ‘visi’ nad glavom.“

Zahtjevi koje radno mjesto pred njih postavlja svakodnevno dovode do toga da novinarke i novinari nemaju vremena i energije brinuti o sebi, održavati odnose s bliskim ljudima, jesti zdravo, spavati dovoljno, što dodatno komplikuje posljedice stresa na radnom mjestu. To potvrđuje i Vanjino iskustvo.

„Nedavno sam imala izrazito stresan period. Radila sam po 12-14 sati dnevno, jako loše i neredovno se hranila, nisam imala vremena za sebe i konstantno sam imala taj pritisak da od mog (ne)rada zavise drugi ljudi. Nakon posla sam imala snažne napade anksioznosti i shvatila da će me takav tempo uništiti.“

Novinarka portala Buka Maja Isović Dobrijević ističe da način rada u online medijima dodatno doprinosi količini stresa ionako imanentnog novinarstvu.

„Rad u novinarstvu je stresan, jer čim objaviš priču ona je već stara i u potrazi si za novom, ali, realno, nije svaki dan stvoren za dobre priče i posao kao takav treba prihvatiti. Kod novinara i novinarki, naročito onih koji rade u online medijima, postoji i određena doza profesionalne deformacije da stalno misle da moraju biti u toku sa svim dešavanjima, a to je poseban nivo stresa, provjeravanje informacija, portala i društvenih mreža.“

Nemogućnost razdvajanja poslovnog i privatnog dijela života i posljedični stres naročito su prisutni među slobodnim novinarkama i novinarima, kojima se rad od kuće i nepostojeća struktura radnog dana podrazumijevaju. Oni su također nerijetko pod stresom koji nije uzrokovan prevelikom količinom posla, nego zabrinutošću da posla, a time ni sredstava za život, neće biti.

„Ta nesigurnost freelancerskog posla, često nemanje zdravstvene zaštite, što se reflektira i na to da ove osobe ne mogu zasnovati porodicu, te niz drugih problema, jedan je sasvim novi nivo stresa“, ističe Jelena Kalinić, naučna novinarka i blogerka.

Novinarski rad na terenu koji podrazumijeva kontakt s preživjelima različitih nedaća i obespravljenima kojima ne mogu direktno pomoći, izvor je stresa za one koji izvještavaju o nesrećama i kršenjima ljudskih prava. Vanja Stokić navodi kako ljudi područje ljudskih prava ponekad doživljavaju kao manje zahtjevno od politike ili ekonomije, i dodaje da to nipošto nije tako.

„Konstantno se susrećem sa teškim životnim sudbinama i žrtvama različitih vrsta nasilja, a svaka ta priča ostavi traga na mene. Te teme su jako osjetljive, traže visok nivo koncentracije i posvećenosti. S druge strane, veliki broj sagovornika od mene očekuje rješenja za svoje probleme, a ja ne mogu preuzeti odgovornost za tuđa očekivanja“, navodi.

Nidžara Ahmetašević, novinarka koja je radni vijek provela baveći se ratnim zločinima, suđenjima i procesom suočavanja sa prošlošću, a posljednjih godina i kršenjima ljudskih prava migranata, navodi da je izvještavanje o kršenjima ljudskih prava naročito stresno u BiH.

„U BiH se teže baviti time jer ne postoji podrška, osim ona koju dobijamo od kolega i kolegica. Teško je i što se ne možete zaista odmoriti i udaljiti od tih tema s obzirom na to kako živimo i na činjenicu da su ljudska prava gotovo potpuno ukinuta, svima osim vladajućoj eliti i njima bliskim ljudima. Sve to i te kako doprinosi stresu i vjerovatno se odražava i na rad i pristup koji imam u svom radu.“

Novinarke su pod većim pritiskom, naročito mlade

Stres na radnom mjestu koji traje duže i nije uspješno obrađen u novije vrijeme nazivamo sindromom izgaranja (eng. burnout), a simptomi tog stanja, koje priznaje i Svjetska zdravstvena organizacija, obično su bezvoljnost, iscrpljenost i pad produktivnosti, depersonalizacija, osjećaj besmisla i beskorisnosti u poslu, averzija prema radnim zadacima i novim projektima, nesanica, depresija.

Neke studije su pokazale da 36 posto ispitanih novinarki i novinara smatra da su iskusili sindrom izgaranja u nekom trenutku u svojoj karijeri, a pod većim rizikom su mlađe novinarke s manje godina iskustva, novinari i novinarke općenito nezadovoljni poslom, te urednici i izvještači uživo. Osim manjka autonomije u redakciji, osjećaja slabe podrške unutar organizacije, loše plate, nemogućnosti napredovanja i nezadovoljavajuće povezanosti s kolegicama i kolegama, jedan od faktora rizika je i nemogućnost uspostavljanja balansa između posla i porodičnog života, što je teret koji je češće na plećima žena.

Novinarstvo je posao bez radnog vremena, praznika i često bez privatnog života, te između svega toga treba žonglirati, slažu se naše sagovornice. Maja Isović Dobrijević naglašava da čim žena razmišlja o tome da li je postigla optimalni balans između posla i porodice i nada se da jedno ne trpi zbog drugog, njena situacija je dodatno otežana.

„Ipak, u novinarstvu je dobro to što postoji fleksibilno radno vrijeme i, ako niste vezani za kameru, posao možete obavljati i od kuće, što u određenim situacijama može olakšati život“, dodaje.

Da su novinarke, naročito mlade, pod većim pritiskom potvrđuje i Jelena Kalinić.

„Teže i stresnije nam se nametnuti javnosti kao ‘ozbiljni’ novinari, moramo biti agresivnije, upornije i načitanije, pri tome se boreći da slučajno nekome ne pošaljemo ‘pogrešnu poruku’. Mislim da u svemu moramo davati 30% više, e da bi isplivale na površinu i bile prepoznate. To sam naučila i kroz jednu priliku kada sam bila učesnica panela, a kolegica novinarka koja nam je uzimala izjave nije uzela moju jer nije shvatila da sam i ja panelista, valjda zato što sam joj izgledala premlado. Ipak, moram istaći i da sam u svojoj karijeri naučne novinarke imala i veliku podršku žena.“

Vanja Stokić navodi da novinarke mogu računati da će se susresti sa seksizmom, seksualnim uznemiravanjem, predrasudama i općenito boriti s patrijarhalnim okovima u kojima živimo.

„Kroz svašta nešto se mi moramo probiti da bi nas okolina shvatila ozbiljno, startne pozicije nam nisu iste kao novinarima. Recimo, kada idem na teren sa jednim kolegom snimateljem, sagovornici se uvijek njemu obraćaju, iako sam ja novinarka u tim slučajevima. Ja postavljam pitanja, a oni odgovaraju njemu, što je degradirajuće.“

Pandemija je donijela strah od zaraze ali i od otkaza

U uslovima trenutne pandemije, mentalno zdravlje novinarki i novinara je pod dodatnim udarom. Međunarodno istraživanje koje su proveli Reuters Institute for the Study of Journalism i University of Toronto pokazalo je da čak i iskusni novinari i novinarke koji rade u moćnim medijskim kućama prijavljuju snažne posljedice koje po njihovo psihičko zdravlje ostavljaju izvještavanje o epidemiji – temi s kojom se ranije nisu susreli, strah od zaraze, veći obim posla i neprestana izloženost informacijama o COVID-19, a više simptoma depresije, tjeskobe i PTSP-a prijavljivale su novinarke.

Maja Isović Dobrijević kaže da joj je dodatni stres od početka epidemije donosila prije svega neizvjesnost.

„Slušali smo priče o otkazima i najave da će biti otkaza u medijima. U prvom valu pandemije bili smo zabrinuti samo za zdravlje, ali zabrinutost je kasnije dodatno podebljana zebnjom za održavanje poslova. Pa ipak, novinarke i novinari u BiH su uradili ogroman posao u najtežim danima pandemije. Svako se trudio da radi najbolje što može u situciji za koju nas niko nije pripremio jer se po prvi put u istoriji desilo nešto ovako.“

Novouspostavljeni režim rada od kuće doprinio je još većem gubljenju granice između privatnog i poslovnog vremena, a pandemija je donijela i druge profesionalne teškoće, podsjeća Vanja Stokić.

„Postojala su ograničenja u kretanju, čak i kada smo imali potrebne dozvole za rad na terenu. Tu je i konstantan strah od zaraze, prvenstveno sebe ali i brige da smo prenosnici za druge ljude. Međutim, još ozbiljniji stres je došao kasnije, kada smo se vratili u redakcije i počeli da sumiramo gubitke. Neki angažmani su morali biti otkazani, aktivnosti pomjerene i modifikovane, neki projekti na koje smo računali su izgubljeni.“

Jelena Kalinić, koja putem svog bloga i portala Glasa Amerike svakodnevno pokriva vijesti koje se tiču epidemije, navodi da joj dodatni stres u ovom periodu predstavljaju lažne vijesti i nepotpune informacije, te šteta koju one stvaraju.

„Veliki mi je stres vidjeti kako kolege izlaze sa poluinformacijama, izmanipulisanim vijestima koje navode na pogrešne zaključke ili daju mjesta ljudima koji nemaju pravo govoriti o ovoj situaciji, jer šire neistine. Tu bespomoćnost, da neko sav moj trud i trud kolega koji zaista umiju i dobro rade osakati na taj način, doživljavam kao ličnu uvredu. Jer poslije toga, mi smo ti koji moraju raščišćavati učinjenu štetu.“

Nidžara Ahmetašević napominje da je vrlo teško razlučiti probleme koje novinarke i novinari imaju samim tim što žive i rade u BiH od onih koje je uslovila pandemija.

„Sve se raspada, ili bolje rečeno, postajemo još svjesniji težine života u ovakvim uslovima, u državi koja nije funkcionalna, gdje nema vladavine prava, gdje su ljudska prva poništena, gdje sistem ne funkcioniše u korist građana i građanki nego onih koji obnašaju javne funkcije i njima bliskih ljudi. U takvom okruženju sve su češći i napadi na novinare i novinarke, a podrška je nepostojeća, izuzev one koja dolazi direktno od kolega. Sve to i te kako frustrira i otežava rad. Nepostojanje sindikata ili udruženja koje se zaista bavi pravima i štiti novinare, ono je što ovaj posao čini izuzetno teškim u BiH, sa ili bez pandemije.“

Rijetki novinari i novinarke traže psihološku podršku

Istraživanje Reuters Institute for the Study of Journalism i University of Toronto pokazalo je i da su novinarke i novinari koji su imali pristup nekoj vrsti savjetovanja i psihoterapije od početka pandemije pod manjim rizikom od tjeskobe, stresa i simptoma PTSP-a. Psihička iscrpljenost u korelaciji je s izostankom psihološke pomoći, a u studiji se navodi da se može pretpostaviti kako su slobodni novinari i novinarke, kao i oni koji rade u manjim medijskim kućama s manje resursa, pod još većim pritiskom.

Udruženje BH novinari je s ciljem podrške novinarkama i novinarima u vanrednim okolnostima u aprilu pokrenulo program besplatne psihološke podrške namijenjen i blogerima i blogerkama, slobodnm novinarima i novinarkama i općenito svim medijskim radnicima i radnicama u BiH. Ipak, ovu mogućnost je dosad iskoristio mali broj njih, što možda govori da su novinarke i novinari normalizovali stres u svom poslu. Elvira Duraković-Belko, psihologinja i psihoterapeutkinja u programu, ističe da to naprosto odražava opšti odnos prema psihološkoj pomoći.

„U program besplatne psihološke podrške nije se javio veliki broj novinarki i novinara. Primjera radi, trenutno radim sa sedam osoba individualno i imala sam jedan susret s jednim timom profesionalaca. Mislim da ovakvo stanje nije iznenađujuće, pa ni zabrinjavajuće, nego da jednostavno odražava realnost. Ljudi se inače u našoj sredini, pa i u mnogo razvijenijim sredinama od naše, teško odlučuju da zatraže stručnu pomoć. Uglavnom se sa svojim životnim problemima bore sami i koriste prirodne izvore podrške“, ističe Duraković-Belko.

Ona dodaje da je pandemija promijenila živote svih nas, jer smo izgubili rutinu, a s njom i osjećaj sigurnosti, stabilnosti i kontrole nad životom. Za novinarke i novinare se istovremeno promijenio i sadržaj i intenzitet rada.

„Mnogo je novih informacija koje se mijenjaju iz časa u čas, one su nekad protivrječne, zbunjujuće, netačne, a nažalost često i tužne i tragične. Sve to čini pripremanje vijesti i dolaženje do informacije težim i više uznemirujućim. Uz to, vremenski pritisak i neizvjesnost utiču na percepciju prijetnje i mogućnosti kontrole situacije, što povećava stres. Mnogi su zabrinuti da se ne zaraze ili da ne prenesu virus članovima svoje porodice. To sve usložnjava ionako stresnu prirodu novinarskog posla.“

Novinarke s kojima smo razgovarali navode da su neki od načina koji im pomažu da se nose sa stresom na radnom mjestu, u toku epidemije, a i inače, dobra organizacija i ograničavanje vremena provedenog pred ekranom u slobodno vrijeme.

„Osoba sam koja voli da ima plan i dobro se organizujem, tako da mi to pomaže u ispunjavanju obaveza, a trudim se da, koliko mogu, smanjim prisustvo na internetu i mrežama kad nisam na poslu. Olakšavajuća mi je okolnost što se bavim temama koje me lično zanimaju, tako da mi je lakše da ispunim zacrtane zadatke“, navodi Maja Isović Dobrijević kojoj, kao i Vanji Stokić, u borbi sa stresom pomaže i bavljenje sportom.

Da osjećaj ispunjenosti i svrhovitosti posla koji obavljaju pomaže u borbi s tamnom stranom novinarske profesije, utvrdile su različite analize, a naše sagovornice potvrđuju svojim iskustvom.

„Fanatično sam zaljubljena u ovaj posao i nije mi teško da uradim i više. U ovoj nesretnoj, teškoj situaciji, koja kod mnogih ljudi stvara paniku, situaciji s kojom se naša generacija nikada nije suočila, posao me spašava od panike jer znam da je svrhovit. Sada smo vidjeli i značaj naučne pismenosti, značaj naučnog novinarstva i obrazovanja. Mislim da se ljudi koji uspijevaju razumjeti situaciju osjećaju sigurnijim, manje paniče i bolje se nose sa stresom“, kaže Jelena Kalinić.

Psihologinja Duraković-Belko ističe da je u ovim okolnostima važno osigurati socijalnu i tjelesnu podršku, zdravu prehranu, dobar san, tjelesnu aktivnost i vrijeme za odmor, te u stresnim situacijama pribjegavati vježbama opuštanja i otpuštanja stresa, ali i pametno izabrati kako ćemo se ponašati u situaciji pandemije.

„Jako je važno obezbijediti sebi osjećaj sigurnosti, povjerenja i kontrole tako što ćemo zadržati strukturu, npr. raspored kad i šta radimo tokom dana, rutinu, aktivnosti i druženje. Dobar izbor koji podržava duševno zdravlje je da ostanemo pozitivni, budemo u kontaktu s ljudima s kojima se osjećamo dobro, obezbijedimo sebi ugodne aktivnosti, prilagodimo raspored rada i poštujemo pravila. I u ovim izmijenjenim i teškim okolnostima moguće je živjeti dobar život.“

Source Magazin
Pročitaj i ovo...
Loading...