Legendarni bh. pjesnik i filmski scenarist Abdulah Sidran preminuo je večeras u 80. godini nakon duge i teške bolesti, potvrđeno je za Klix.ba.
Do pred kraj svog života Sidran je bio aktivan – pisao je, stvarao i savjetovao, a čak je uspješno prebrodio i jednomjesečnu hospitalizaciju zbog zaraze koronavirusom, nakon čega je bio na respiratoru.
Posljednjih godinu dana povukao se iz javnog života i komunicirao je tek povremeno putem društvenih mreža, shrvan teškom bolešću.
Osnovnu školu, gimnaziju i Filozofski fakultet pohađao je u rodnom Sarajevu. Do aprila 1992. godine bio je zaposlen na RTV Sarajevo kao vodeći dramaturg. Ipak Abdulah Sidran je dio osnovnoh obrazovanja završio u Zvorniku gdje je s porodicom živjeo od svoje osme do jedanaeste godine života što je ostavilo dubok traga u njegovoj ličnosti.
Zahvljujući tom dijelu života nastao je i film ”Otac na službenom putu” i pozorišna predstava ” U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce”.
Književnošću se počeo baviti 1960-ih godina. Pripadao je generaciji mladih književnika koju često nazivaju “šezdesetosmaškom”. Izbori iz njegove poezije su prevedeni na njemački, francuski, italijanski i druge jezike.
Scenarista je filmova “Sjećaš li se Dolly Bell?”, “Otac na službenom putu” Emira Kusturice, “Kuduz” Ademira Kenovića… Kao filmski autor, dobitnik je brojnih nagrada i priznanja. Bio je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
Neka od njegovih književnih djela su: “Bolest od duše”, “Zdravo Bosno, stižem iz Sarajeva”, “Zašto tone Venecija”, “U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce”, “Sarajevski tabut”, “Morija”, “Pjesme poslije rata” i brojne druge.
Ranije je u intervjuu za Klix.ba naveo da nije odustao od rada u oblasti književnosti, filma i medija, već da je prognan.
“Prognali su me oni koji u ovom prostoru, koji je jedan ovdašnji filozof nazvao Sarajevskom kotlinom, instrumentima vlasti u kulturi gospodare već 25 godina, baš onako kako svojim ratnim plijenom gospodare ratni profiteri. Postoji jedna emisija na našem javnom servisu koju godinama vodi jedna te ista osoba, a u kojoj sam ja kao jedan od važnijih pisaca ove države samo jednom bio gost. U isto vrijeme se u toj emisiji mnoge efemerne književne face pojavljuju stotinama puta pa se više i ne zna jesu li u emisiji gosti ili domaćini. U svim društvenim sferama, pa i u kulturi, urušila se ljestvica vrijednosti”, rekao je.
Na pitanja o Zvorniku odgovarao je:
To su mi pitanje stotinu puta postavljali italijanski novinari i književni prijatelji: Ma perche Zvornik e importante ? Oni znaju moju privatnu, emotivnu vezanost za taj podrinjski gradić u kojemu sam proveo tri najvažnije godine života: od osme do jedanaeste. Kaže se da su to formative godine, i to je tačno, ali kad su preteške, mogu biti i deformativne, umiju u čovjeku otrovati i uništiti njegovu ljudsku srčiku. Za biće od 10 ili 11 godina – ako to nauka još nije dokazala, ima vremena, dokazaće – slobodno se može reći: gotov čovjek. I u bukvalnom, gotov, kao: dovršen, i u prenosnom značenju, gotov, kao: izgubljen čovjek.
Da bih došao do Zvornika o kojemu me pitaju, najprije sam ih podsjećao na njihovog, italijanskog pisca, putopisca i etnografa Alberta Fortisa. Taj je padovanski svećenik 1774. godine zapisao našu ‘Hasanaginicu’ , narodnu usmenu baladu od koje počinje divljenje cijelog civiliziranoga svijeta nad onim što je narodna, lirska i epska poezija u Južnih Slavena. A onda ih nagonio da slušaju i stih po stih prevode zvorničku varijantu ‘Hasanaginice’, pjesmu o Alibegovici, u kojoj tragični junak postaje i otac. Jednako bolna pjesma anonimnog zvorničkog autora zapisana je pod naslovom svoga prvog stiha:
JA KAKVA JE SJAJNA MJESEČINA
Ja kakva je sjajna mjesečina
Još je ljepša Alibegovica!
Ona rodi devet djevojaka
I desetu nosi pod pojasom.
Beg Ali-beg kreće u čaršiju,
Svojoj ljubi tiho progovara:
– Čuješ li me, moja vjerna ljubo!
Pod kućom ti Drina voda teče,
Viš’ kuće ti badem drvo raste,
Ak’ deseto ti ne rodiš sina
Il’ se vješaj, il’ u Drinu skoči!
Beg Ali-beg ode u čaršiju.
Ona rodi i desetu kćerku,
Pa je povi u crvenu svilu,
Pa je baci u studenu Drinu:
– Hajde, kćeri, i majka će doći!
Pa se vrati svome bjelom dvoru,
Pa otvara selvili sanduke.
Ona vadi devet haljinica,
Pa oblači devet sirotica.
Sve devet ih svjetovala majka:
– Kad vam babo dođe iz čaršije,
Redom stan’te, redom zaplačite:
– A, naš babo, gdje je naša majka?
Pa uzima svilenu mahramu,
Ona ode Drini na obalu,
Sveza oči, pa u Drinu skoči.
Kada beže dođe iz čaršije,
Redom stade devet sirotica,
Redom staše, redom povikaše:
– A, naš babo, gdje je naša majka?
Progovara beže Ali-beže:
– Otišla je rodu u pohode,
Neće doći za svu heftu dana.
Opet beže dođe iz čaršije.
Redom stade devet sirotica,
Redom staše, a sve zaplakaše:
– A, naš babo, gdje je naša majka?
Kada vidje beže Ali-beže,
Kada vidje šta je učinio,
U njemu je živo srce puklo.
