Poznati srebrenički aščija Omer Spahić jutros je umro u 79. godini. Dženaza i ukop rahmetli Omera obavit će se u subotu u njegovom rodnom Kozluku kod Zvornika, odakle je 1968. godine sa suprugom Džemilom došao u Srebrenicu, gdje su više od pola stoljeća hranili građane i posjetioce ovog grada.
U Srebrenicu su se vratili 1999. godine, kada su bošnjački funkcioneri počeli raditi u općinskoj administraciji i više od godinu spremali hranu.
Godinu kasnije ulaze u posjed svoje kuće, koju je obnovio i ponovo otvorio aščinicu.
Kod Omera i Džemile hranili su se svi diplomatski predstavnici u BiH, koji su nakon rata dolazili u Srebrenici. Tu je ručala i jordanska kraljica Nur, koja je bila oduševljena njihovim specijalitetima.
Kada su ih stigle godine i snaga počela izdavati, zatvorili su poznatu aščinicu „Kod Omera“,a prije tri godine otišli su u penziju. Teško im je padalo što su morali svaki dan ispred radnje vraćati dugogodišnje stalne mušterije.
Radeći pola vijeka u aščinici, školovali su sina i kćerku, koji su otišli svojim putem i ne žele nastaviti roditeljsku tradiciju.
Poseban tekst o odlasku Omera Aščije napisala je Almasa Hadžić, dugogodišnji novinar Avaza i zasigurno jedna od najboljih novinarki u BiH. U nastavku tekst Almase Hadžić:
–NEKA JE RAHMET AŠČIJI OMERU IZ SREBRENICE
„Vidi, vidi , mojih Zvorničana…. hajte, bujrum, bujrum…. Džemila de nam kafu“…
Tako bi, ustvari, počeo svaki naš susret s Omerom u njegovoj aščinici u Srebrenici. Ja i fotoreporter Blicko, obično po nekom zadatku, stigli bi smo u Srebrenicu i po nepisanom pravilu bez doručka jer, hoćemo na vruć burek kod Omera.
-Kako ti je Omere, ovih dana, plašiš li se – pitam aščiju u prvim danima njegovog povratka kada je sa grupom općinara, Bošnjaka , i tada izabranim načelnikom Kikom stigao u Srebrenicu i svi se zajedno smjestili u jednu bošnjačku kuću. Omer im je spremao obroke, a općinari, nakon posla okupili bi se oko njegove sofre , prve prave bošnjačke sofre u Srebrenici nakon počinjenog genocida.
-Ma ko se plaši – nikad se ja plašio nisam- odgovara nasmijan. Kaže da je morao još koji dan ostati u izbjeglištvu ne bi izdržao.
-Ma poželjeli su Srebreničani moga bureka. Kad opštinari odu na posao, a meni na prozor svako malo udari kamenčić. Ja izvirim, a ono neki od starih komšija Srba pitaju imam li bureka. Velim ne pravim za prodaju, već samo ovdje da se hranimo, a oni, opet „de Omere ako ti nije šta, platit ćemo“. Ma, nisam mogao, poznavali smo se prije, napravim po tevsiju pa… šta ću, podjelim… Većina ih dođe krijući, da ih neko ne vidi.. Tad sam rekao sebi , čim malo atmosfera otopli, ja ću otvoriti aščinicu- .
I otvorio je.
A u Omerovu aščinicu u Srebrenici išlo se ko u svoju kuću. Na njemu i njegovoj Džemili uvijek čist bijeli mantil. Šporet na drva i na šporetu šerpice u kojima „cvrče“ razni domaći gurmanluci. I naravno taze burek „po prijašnjem receptu“ govorio bi.
Dočekao je aščija Omer u svojoj aščinici u Srebrenici, pored domaćih političara i sve visoke predstavnike u BiH, predsjednike država, kraljice i njihovu pratnju, komesare raznih međunarodnih komiteta, ambasadore mnogih država, razne humanitarce i samo Bog zna koliko kojekakvih ministara i ministrica iz svijeta koji su nakon genocida pohodili Srebrenicu. I nikad se osramotio nije.
Volio je Omer Srebrenicu, ali nije propuštao da kaže da je on iz Kozluka a supruga mu Džemila iz Zvornika i da su u Srebrenicu stigli mnogo prije rata.
Neka je rahmet aščiji Omeru iz Srebrenice , jednom od najprepoznatljivijih biljega ovog tužnog grada.
(Avaz/Almasa Hadzic)
