Teško se oteti utisku da generalno robujemo onom stereotipu kako je “Južni vetar” oličenje šunda. Još od perioda kada su stroge komunističke komisije ovaj sastav obilježile pečatom – šund, ukorijenilo se mišljenje da je to sastav loših pjevača i nekvalitetnih pjesama koje donose tematiku ljubavnih brodoloma i traženja spasa u alkoholu. To je našem čovjeku izuzetno bliska tematika, pa ne čudi razlog zbog kojeg je “Južni vetar” bio onoliko popularan.
Činjenica jeste da pjesme tog sastava ne karakteriše prisustvo većeg umjetničkog kvaliteta, ali isto tako je i činjenica da je spektar tema u tim pjesmama širi od alkohola i ljubavnih jada. To vidimo na primjeru stvaralaštva Sinana Sakića. Kada slušate njegove pjesme, od onih najstarijih ka novijim, možete primijetiti da je Sinan često pjevao o sudbini, njenoj surovosti i nepokolebljivosti. Pjesme “Što me pitaš kako živim”, “Reci sve želje”, “Ljutim se na samog sebe”, “Sudbina me na put šalje”, “Sve je postalo pepeo i dim”, “Život me je namučio”, “Ružna sudbina”, “Hej tuđino, hej sudbino”, “Umreću s osmehom”, govore u prilog toj konstataciji.
Jedan od njegovih najvećih hitova, ako ne i najveći “Ej, od kad sam se rodio” takođe donosi temu sudbine i života protkanu kroz ljubavnu priču. Pjesma je objavljena 1987. godine na albumu “Svi grešimo”. Autor pjesme je čovjek zbog kojeg je “Južni vetar” postao to što je postao – Miodrag Ilić, poznatiji kao Mile Bas.
Pjesma donosi sliku vječite suprotstavljenosti dobra i zla. Lirski subjekt pjeva o svojoj vječitoj patnji – od kad se rodio. Izudaran udarcima sudbine, naviknut na bol i patnju, ipak je dočekao da bude sretan. Zaljubio se, našao izabranicu svog srca, ali ga je i ona ostavila. Pomislili biste da je to posljednji udarac koji će mu sudbina zadati, nokaut koji će dovesti do njegovog potpunog klonuća. Međutim, nije tako bilo.
Iako nam pjesma daje samo šture informacije da je patio cijeli život, da se zaljubio i da je ponovo ostao sam, ni u jednom trenutku ne naslućujemo njegovo klonuće. Naprotiv! Pjesma je brza, vesela, ritam je lagan i razdragan, pa se na osnovu toga može zaključiti da je lirski subjekt ipak zahvalan što je bar jednom u životu osjetio sreću i zadovoljstvo. Kad na to dodamo razdragani instrumentalni uvod pjesme, koji dočarava buđenje posebne energije i nade u bolje sutra, utisak ne može biti drugačiji.
To je život, patnja i sreća, dobro i loše, ljubav i bol. A priča ove pjesme nas uči da cijenimo onaj trenutak spokoja, sreće i zadovoljstva, jer je pitanje trenutka kada će surova sudbina odlučiti da umiješa svoje prste u našu sreću. Tada ne treba klonuti i kukati, već se valja sjetiti trenutka sreće, pa nošeni tom energijom nastaviti dalje i nadati se novoj sreći. Kako onda takva pjesma može biti šund…
https://www.youtube.com/watch?v=6iTRMnqIx9o
(expres)
