U nastavku donosimo književnu priču “Šaptači Irine Kantakuzen” koja je zasigurno jedna od najboljih i najljepše ispričanih priča o zvorničkoj Prokltoj Jerini za koju se vežu mnoge legende u Zvorniku i Podrinju. Autor ove priče je bh.književnik Mehmed Meša Đedović, a ova priča je objavljena u knjizi “Malo čudo” čiji je autor Đedović.
ŠAPTAČI IRINE KANTAKUZEN
1.
Jag je tu ženu vidio samo jedan put. Bio je na pijaci, mjerkao svježu ribu koja je upravo izvađena iz rijeke i dvoumio se da sebi priušti obilniju večeru. Živio je sam, a prihodi su mu bili skromni, pa je pazio i od usta odvajao da preživi.
Tada je naišla ona. Pratnja je razgonila prosti svijet da joj načini mjesta. Prošla je blizu, da je pružio ruku mogao je dotaknuti. Pogledala je u njegovom smjeru, ali ga nije vidjela, bio je siguran da nije.
Nisu lagali oni koji su govorili o njenoj ljepoti, u stvari su lagali, jer to što je čuo, nije bilo ni približno onome što je toga dana vidio. Jedva je mogao disati.
Žbunovi kovrdžave kose uobličavali su bijelo lice. Oči krupne, crte brade pravilne, visoka, vitka… Kome li je nagrada da vidi i uživa u onome što ona krije ispod haljina.
Više mu nije bila bitna ni riba ni glad koju je osjećao. Ukopao se i pratio je pogledom, zaleđen.
Trgovac je gledao u njega i vrtio glavom. Bio je stariji, uzdisao je.
– Tako ona utiče na muško. Nije ni čudo, ljepota je to, obeznani te… Da me hoće, ja bi sad sa kule skočio, samo sa njom noć da provedem…
Je li ga čuo ili nije, je li trgovac ribom išta rekao ili je on to umislio?
To li je znači ona, lijepa Jerina.
Čitavu noć Jag oka nije slopio, okretao se, prevrtao, ustajao do prozora da ga dotakne vjetar sa rijeke i opet ništa. San nije htio na oči, ona se i dalje vrtila na onoj pijaci kao da je sama i kao da je prošla samo zbog toga da je on vidi. I vidio je, jednom, ali tako da je nikad ne zaboravi.
Češće je odlazio u kafanu i družio se sa onima kojima bi se jezik razvezao od tri ljute. Pričali su mu o njoj, a on nije mario je li istina ili laž to što govore.
2.
Tada je već bila udata. Ima žena koje udaja ubije, udebljaju se ili osuše, ispadnu im zubi, saviju se do zemlje kada hodaju, ostare i izobliče se; a ima i onih koje se proljepšaju, sazriju i procvjetaju, zablistaju neviđenom ljepotom, takva je ona bila.
Govorili su da je ona zabranjena muškom oku. Bila je žena despota Đurađa Brankovića, ali je ona gospodarica tvrđave, a ne on, jer njega dugo niko nije vidio.
Jerina nije bila samo lijepa, govore da je baš ona nagovorila muža da izgradi tvrđavu. Imala je način da ga nagovori, a znao je, kao stari ratnik, da je to odlično mjesto za odbranu grada. Nije se dugo promišljao i krenula je gradnja.
Nije se izmicala i držala po strani kao žene drugih vladara. Htjela je da bude po njenom, da učestvuje, naređuje odlučuje.
Govorka se da je naredila da se kamen za gradnju dovlači čak iz majdana kod sela Vilčevića u brdu Rudniku, dvanest kilometara zapadno od Zvornika. Nije podnosila lijene radnike i zabušante, nije imala vremena da čeka da se tvrđava sama napravi, na sve načine je nastojala ubrzati gradnju. Na putu do majdana srela je dosta radnika koji su na sve načine izbjegavali uzeti teški kamen u ruke. Malo po malo, bila je sve strožija i tjerala zidare do iznemoglosti. Prije toga je naredila da se dvojica najvećih zabušanata pogube. Nije popustila ni kada su joj rekli da jedan od njih, onaj niski sa okruglim stomakom, onaj koji se upišao od straha ima ženu i četvero djece. Vladar ne smije popustiti, jer ako jednom popusti i pokaže da je slab, da ga tuđa nesreća dotiče, neće dugo vladati. Prvi put je uvijek najteže, šta god da radiš, poslije se navikneš, počneš da uživaš u tuđoj boli, divljaš, radiš šta god ti na pamet padne i niko ti, baš niko, ništa ne može. Ima nešto veličanstveno u tome kada raspolažeš ljudskim životima i razbijaš ih kao ćupove od slatka. Odvede te to nekim drugim putem, počneš da uživaš, a uživanje u tuđoj nesreći ne donosi ništa dobroga.
Jerina je znala da je se plaše, da strahuju od nje, sklanjaju joj se sa puta, mrze je, ali joj svejedno, ništa ne mogu.
Na putu do gradilišta kamen se dodavao iz ruke u ruku i to zagrijan kako bi se brže prenosio. Od tada je gradnja napredovala brže, a ona bila zadovoljnija.
Činilo se da će gradnja kule biti okončana prije vremena. Onda je sve krenulo naopako.
Pored samog kamenoloma pronašli su radnika koji je tu živio sa ženom i troje djece. Zvao se Aud i bio je mrtav, glave razmrskane čekićem. Žena u krvi, pocijepane odjeće, polugola, silovana. Ležala je na kamenu dalje od muža u neprirodnom položaju, neko ju je bacio sa visoke stijene.
Unutrašnjost radničke kolibe u kojoj su živjeli isprevrtana, ono malo stvari razbijeno, izgaženo. Oni koji su ga poznavali tvrdili su da su sa njima živjela i djeca, njih troje, dvije djevojčice i dječak. Djece nigdje nije bilo.
Bilo je očito da nije u pitanju nesreća, jer nesreće se događaju i na njih se brzo zaboravi i nastavi sa poslom.
Obustava gradnje najmanje je odgovarala Jerini.
Nije je bilo briga za smrt nesretnog Auda, makar to značilo da su pljačkaši pobili čitavu porodicu. Vrijeđalo ju je nepoštovanje, drskost, bezobrazluk. Taj neko je umanjio jednog radnika na gradnji kule, taj neko misli da je pametniji od nje, prkosi joj, vrijeđa. Sa druge strane, ostali radnici su se počeli buniti, i njihove familije su tu negdje, tražili su zaštitu, posao je oslabio bez obzira na prijetnje i svirepa kažnjavanja.
Vidjela je da nema druge nego da se ubistvo kod kamenoloma riješi i tako poklope dvije muhe jednim udarcem. Dokazat će da je sposobna vladarka i da njene radnike ne može da ubija bilo ko.
Tako je došlo do toga da je unajmila Lovca.
3.
Sutradan se vratio na isto mjesto u birtiji. Jag je zaključio da Solo začudo mnogo toga zna, i htio je da sasluša njegovu priču do kraja. Mršavi, krupnooki muškarac tražio je da mu plaća piće dok priča. Mogao je popiti, ali je imao šta i da ispriča, tako da je Jag zadnje novce trošio na njega, ali mu nije bilo žao.
Znao je detalje, umio da ih ispriča na način koji se Jagu sviđao i to je bilo dovoljno.
4.
Patrola vojnika je Lovca pronašla duboko u šumi gdje je imao kolibu i dovela pred nju. Opirao se, ali su ga savladali i svezali mu ruke, nije želio da ide pa su ga donijeli. Lovac je bio tvrdoglava ljudina, ali nije glup. Pred Jerinom je ćutao i klimao glavom. Tražila je i nudila, a ako je osramoti, nijedna šuma nije dovoljno gusta da se sakrije, ni pećina dovoljno duboka da ga od nje sačuva. Nije sumnjao da će ispuniti ono što je obećala.
5.Volio je detaljno pregledati mjesto na kojem se dogodilo to što se dogodi. Kamenolom je bio u neredu. Valjalo je brzo vaditi i sjeći kamen.
Audova koliba nije bila daleko. Iza brijega, okružena zelenilom i malom, prljavom rijekom.
Niko nije vodio previše računa o mjestu ubistva. Tijela su odnijeli jer su počela da zaudaraju, ali je on mogao zamisliti ono što je falilo. Bilo je i tragova, ali ne previše, što ga začudilo. Niko nije trčao da vidi šta ostane iza života.
Ušao je u polumračnu, sirotinjsku kolibu, zastao da mu se vid privikne na oskudno svijetlo, a onda podizao jedan po jedan komad. Nije toga bilo previše tako da pregled nije ni trajao dugo. Sageo se da dohvati zečije krzno i nešto mu je privuklo pažnju. Trun čudnog svijetla na zemlji, u blatu, jedva da se vidio. Nešto je odbijalo sunčeve zrake, ali je blato bilo gusto pa se jedva vidjelo. Kleknuo je, zagrebao noktima po vlažnoj zemlji i napipao sitni, tvrdi predmet.
Očistio ga i podigao prema svijetlu. Osmijehnuo se. Gurnuo je kamenčić duboko u džep i nastavio da traži. Gazao je po mutnoj vodi onog potoka, grabeći rukama samo dno. Išao uz i niz vodu. Zagledao je barice i blatnu okućnicu. Ostao je dok se sunce nije počelo povlačiti sa neba.
Onda je pružio korak i zadovoljno grabio prema dvorima lijepe Jerine.
Tražio je da je vidi i vidio je. Niko ne zna šta joj je rekao, ali je bio među rijetkima koji je iz njenih odaja izašao sa osmijehom na licu i vratio se u svoju planinu.
6.
Iste večeri patrole vojnika provalile su u kuće svih radnika kamenoloma. U jednoj od njih su pronašli dvije djevojčice i dječaka, svezane, zapušenih usta, skrivene u mračnom magacinu. Malu, kožnu kesicu krupni Đoa držao je u njedrima. Zbog sadržaja, sitnih komadića zlata, ubijen je njegov najbolji prijatelj. Ta rijeka, prljava, mutna potočina koja je proticala pored njegove kuće skrivala je komadiće zlata. Ko zna kakve planove je Aud imao sa zlatom za sebe i djecu. Takvi ljudi, koji nauče šta je znoj i ispucale ruke, ne troše na kafanu i na provod, takvi cijene sve što im je dato, sve dok im to neko drugi ne iščupa iz ruku zajedno sa prstima. Možda je čekao pravo vrijeme da se makne od teškog rada u kamenolomu, kupi komad zemlje i četiri krave, stado ovaca i jato koka, zasije i zasuče rukave, ali ih nije stigao ostvariti.
Kada mu je ponosno pokazao i šapatom povjerio ono što je morao sakriti, njegov i život njegove žene je bio gotov. Ostalo se dogodilo naredne večeri i nije bilo teško. Čekić u Đoinim rukama je odradio svoje. Umrli su brzo, ali mu bilo žao djece pa ih je doveo kući dok ne smisli šta da radi sa njima. Ostavio je duboke tragove svoje obuće svuda oko kuće, ali ga to nije odalo. Zemljana posuda za rakiju od krompira ostala je čitava u onom blatu, ne jedna, dvije. Onaj ko ti dođe pred kuću i sa kime piješ, nije ti neprijatelj, sve dok se ne pokaže drugačije. Ubio ih je zbog tih grumenčića zlata i nije ni trepnuo. Jedino se premišljao šta bi sa djecom koja su mu samo na teretu. Đoa je ubijao i ranije, zbog toga su ga tako brzo i pronašli. Da je Aud to znao, ne bi mu palo na pamet da prijateljuje sa prepredenim snagatorom.
7.
Sve je to u tančine Lovac ispričao Jerini, samo što nije mogao znati imena. Pokazao joj je grumen zlata i rekao za potok, i sve drugo joj je rekao, kao i to gdje da traže i gdje će sigurno pronaći. Povjerovala mu je i bila u pravu. U potpunosti je zaslužio nagradu koju je dobio.
Lovac je riješio slučaj ubistva o kome se pričalo par dana i sve zaboravilo.
Gradnja Jerinine kule se nastavila još žešćim tempom.
8.
Tako pričaju oni što misle da znaju šta se tačno dogodilo, no, priča ima i drugo lice, ono koje se nastoji sakriti od ljudi.
9.
Na pojavu Velizara, zvanog Lovac, Jerinine oči su planule požudom. Tridesetpetogodišnjak, odjeven o odjeću od jelenje kože, visok gotovo dva metra, vitak u stasu, a širok u ramenima, snažnih butina, prsa i mišica tvrdih kao kamen pod povjerljivim stiscima njenih prstiju, kojima kao da je provjerava priče o njegovoj čudesnoj snazi. Preko grudi mu je prešla dlanovima, milujućim kružnim pokretima, kao da se želi uvjeriti da u tim savršeno mirnim grudima živi srce; stisak prstiju i kruženje dlanova nagovjestili su šta se krije u pameti koja upravlja njenim rukama. Lice, preplanulo od vjetra i sunca, grubih, ali pravilnih, crta, ni jednim trzajem nije ispratilo putovanje njenih ruku i njena pogleda po njegovom tijelu od pasa na niže. Ni na trenutak nije ulovila pogled njegovih olovno sivih zjena.
– Ovo je polovina nagrade, rekla je Jerina lovcu dajući mu kožnu kesu s dukatima, koju je ovaj, ne odvagnuvši njenu težinu, gurnuo u njedra.
– Drugu polovinu dobit ćeš kad uhvatiš ubice, ili im dođeš glave.
Velizarova majka Jelisavka je umrla pri porođaju i sve što je o njoj znao bilo je iz riječi njegova oca, lovca Damjana Vukobratića, koji je o njoj često mislio, a rijetko govorio. Pokopao ju je pod ogromnim borom, nedaleko od planinske brvnare u kojoj su živjeli, okruženi tišinom, ljepotom, pitominom, divljinom i tajanstvenošću planine Tare. Bila je kasna jesen kada je umrla i Damjan do proljeća nije odlazio u lov. Nasušio je dovoljno srnetine i zečevine, divljih jabuka i ljekovitih trava prije njena porođaja. U kamenoj stupi istukao dovoljno kukuruzna i pšenična zrnevlja da mu može biti dok proljeće sasvim ne osvoji. U obližnjoj pećini imao je vodu sa izvora koji ne mrzne ni za najžešćih studeni. Muzao je mlijeko dviju koza kojima je u ćošku brvnare napravio jasle i pojilicu. Do zime je malog Velizara, kojem je dao ime po Jelisavkinom ocu, povijao u Jelisavkine pamučne haljine, a za zime u kože od vučjeg i medvjeđeg krzna. Mirisi očeva i kozjeg tijela, dodiri očevih ruku i kozje glave, kojom su ga koze gurkale, prvi su prisni sadržaji koji su se utisnuli u dječju svijest i dušu i u njima ostali do kraja života osvjetljavajući ga u trenucima tamnih iskušenja.
Krajem marta, Damjan je otišao u prvi lov, noseći šestomjesečnog Velizara na leđima u vreći od medvjeđeg krzna, čiji je gornji dio opšio oko koluta od pletene vrbovine. Na vreću je našio kožne remene koji su mu išli preko ramena i opasavali ga. Sa osam mjeseci Velizar je neopažen ispuzao preko praga brvnare i Damjan ga je našao kako se igra sa zmijom, koja je šmugnula u grmlje kada se Damjan približio, sa godinu je prohodao uspravivši se uz kozu.
Sa dvije godine je spavao između koza i poslije buđenja ih sisao. Rastao je kao lokvanj iz vode, bolesti kao da su bježale od njega.
Prve pouke o lovu dobio je od oca kada mu je bilo nepunih osam godina. Kako ga je prvi put poveo sa sobom u lov, vodio ga je do posljednjeg odlaska u kojem, je braneći petnaestogodišnjeg Velizara od razjarene medvjedice uz koju su bili mladi, teško ranjen. Rane je uz Velizarovo danonoćno bdijenje nad njim, privijanje melem trava na rane i izvlačenje temperature oblogama od jabukovače i mahovine, uspio preboliti, ali u lov više nije mogao. Dvije godine je kopnio više duhom nego tijelom u dugim danima ubijajuće dosade, od koje se branio snom, i još dužim noćima jalovog ležanja moren mislima na Jelisavku i molitvama da joj se pridruži. Bog kao da ga je čuo, početkom treće godine od napada medvjedice, Velizar ga je pokopao pored Jelisavke. Za noći darovanih mjesečinom, sjedeći uz vatru pred brvnarom, Velizar je kroz titrave plamenove vatre i dim koji se širio na sve strane, kao da ga neki ogroman dlan sabija ka tlu, vidio Jelisavku i Damjana kako sjede ispred grobova i razgovaraju. Ponekad ih je vidio kako ustaju i ulaze u brvnaru, prolazeći kraj njega kao da ga ne vide. Iz brvnare je čuo meketanje koza. Kad bi ušao u brvnaru poslije njihova izlaska i nestanka u grobovima, vidio bi da je kozama nasuta svježa voda u pojilicu i da je ćošak počišćen, a brabonjci skupljeni na gomilicu.
Za lovačkih pohoda Tarom sa ocem, Velizar je stekao lovačke vještine koje je u godinama poslije njegove smrti usavršio do umjetnosti i čarobnjaštva. Nadimak Lovac s vremenom je bacio njegovo ime Velizar Vukobratić u ambis zaborava. O Lovcu su se ispredale nevjerovatne stvari, da čita životinjske i ljudske tragove čak i na kamenu kojeg je poslije prolaska njime sprala kiša heftenjača, da vidi pticu u preletu nebom i kada gleda u zemlju, da može zmiji iščupati jezik dok njime palaca, da uhom prislonjenim na zemlju čuje korake na drugoj strani brda, da pogledom ulijeva smrtni strah vuku i medvjedu, da postavlja zamke koje te mame da u njih padneš, da može nedjeljama slijediti trag da oka ne sklopi, usne vodom ne okvasi, ni zalogaj u usta stavi, a da se ne umori ni duhom ni tijelom, da može rukama iščupati iz korijena grab trogodišnjak, da Taru poznaje kao vlastite dlanove, bolje nego soko svoje gnijezdo i zvijer svoj brlog.
Nedjelju dana kasnije, istresao je pred Jerinine noge, iz kožne naprtnjače, glavu zlotvora koji se usudio kvariti njenu gradnju i pored nje položio oružje kojim je ubijen njen zidar.
Jerina je jednim pokretom zbacila sa sebe svileni ogrtač i ostala pred njim potpuno naga, čudesno lijepa i bestidna.
– Moje tijelo je druga polovina tvoje nagrade, rekla je.
Lovcu su zaigrali očni živci prije nego što je ponikao pogledom u tle okrenuo se i bez riječi koracima mjesečara izišao iz Jerinine odaje.
Jerina je pozvala dvadeset odabranih i odanih oružnika i poslala ih za Lovcem. Iste večeri. Iza ponoći, donijeli su joj krvavo Lovčevo odijelo od jelenje kože i u njemu umotano njegovo oružje.
10.
Jedno vrijeme Jag se vrtio oko gradilišta, nastojeći prići što bliže mjestu gdje je, okružena jakom stražom, boravila žena koju je Đurađ Branković oženio 1414. godine, a koja se zapravo zvala Irina Kantakuzenos, porijeklom Grkinja.
– Dokazat ću ti da ovo piće koje mi plaćaš nije ništa spram onoga što ćeš od mene čuti i nemoj da me pitaš kako to znam jer odgovor ti se možda ne bi svidio. Jerina je rođena u Solunu 6. decembra 1399. Bila je kćerka Teodora Kantakuzenosa, praunuka vizantijskog cara Jovana Šestog Kantakuzenosa. Prvi srpski despot Stefan označio je Đurđa za svog nasljednika na prijestolje. To je značilo da se Đurađ još jednom oženi. Izbor je pao na Irinu, s kojom se upoznao u njenom rodnom Solunu. Brak je ugovoren brzo, 1413. godine i sklopljen je 26. decembra 1414. Jerininim roditeljima, kao ni njoj samoj, nije smetala razlika u godinama, jer su znali da će Đurađ jednoga dana postati srpski despot, a Jerina despotica. Taj dan doći će 12 godina kasnije.
11.
Đurađ je sa Jerinom je imao četiri sina i kćerku.
Ko bi rekao da je onakva žena rađala.
Niko u kamenoj kući u kojoj je boravila dok se kula ne izgradi nije viđao ni njenog muža ni djecu. Tu je bila samo ona, gorda, uspravna, divlja, ruža u punom cvatu.
Ona je već imala iskustva u gradnji. No, to će Jag saznati dosta kasnije i tada će biti kasno da promijeni svoju sudbinu, ako je to ikada i bilo moguće učiniti.
Nebo nad brijegom je bilo ravnodušno, kao da se premišljalo šta će proliti, kišu ili sunce.
Pogledom je ispratio dvije djevojke koje su se smijale nekoj šali i bezobrazne poglede upućivale prema njemu, jedinom muškarcu u uskom prolazu. Znao bi šta bi sa njima, ali ga nešto vuklo toj ukletoj kamenoj kući i kulama u gradnji. Pentrao se prema uzvisini, da odozgo osmotri grad i rijeku, kuće i ljude. Pored njega su prošla dvojica ljudi obučeni u crne mantije. Nisu se osvrnuli.
Pirkao je vjetrić blago milujući grane trešnje.
Jag je dugo stajao na uzvisini i gledao u grad. Nešto mu je tu djelovalo poznato, jezivo. Nije se mogao otresti tog osjećaja. Strujanja vjetra, propadanja u ništa, visine.
Kao da je bio u transu, nije se mogao odvojiti od zemlje, ustati i otići odatle.
Kada se to napokon desilo uz nemali napor da se skoncentriše i krene svojim putem, i kada je već počeo silaziti prema gradu, pade mu na pamet da nije ni pogledao Jerininu kamenu kuću, a odatle je mogao jasno vidjeti šta se unutra događa.
Bilo ga je briga za tu nevjerovatnu ženu, nije znao zbog čega, ali ga je uvlačila, usisavala i držala na odstojanju, kao da govori, dotle možeš doći, ali ne i dalje,
tu stani…
Vrata ozloglašene birtije ispred njega otvorila su se uz tresak i kroz njih je, naglavačke izbačen odrpani pijanac. Izgledao je jadno dok se bolno ječeći pokušavao osoviti na noge.
Jag nije zastao da ga pogleda. Krenuo je svojim putem.
– Vidim te, možeš da se šuljaš koliko god hoćeš, ali ja te i dalje vidim…
Iza njegovih leđa je stajao onaj pijanac, no, on se nije osvrnuo misleći da govori nekome drugom.
12.
Solo nije bio u kafani, ni tog a ni narednog dana. Pokušao se raspitati za njega, ali bez uspjeha. Za njega niko nije čuo, niti ga vidio. Gdje li se sakrio i u kakav belaj upao pitao se Jag.
Tražio ga je da mu dovrši ono što je znao o lijepoj Jerini.
Jedne vedre večeri sa rijeke je dolazio blagi vjetrić koji je mirisao na travu.
Stao je pored vode i duboko disao, radostan bez nekog posebnog razloga.
Krenuo je da traži Sola i začudo pronašao ga za istom onim stolom za kojim je i ranije sjedio. Nije se iznenadio što ga vidi, nadao se da će naići jer je bio bez novca. Platio mu je piće, jedno, pa drugo.
Imala je iskustvo gradnje od ranije. Njen brat Đorđe Kantakuzenos upravljao je gradnjom grada Smedereva, kamenje je postavljao po uzoru na bedeme Konstatinopolja. Bio je to grad Đurađa i Jerine. Tu su odlučili da podignu novu prijestonicu.
Smederevski vodeni grad je podignut za veoma kratko vrijeme, a mrtve, koji su u njegove zidine ugrađeni, niko nije brojao, ali ih nije bilo malo. Zidine su jače ako ih ljudi drže svojim kostima i držali su. Ona je bila tu, upravljala je i pratila gradnju, znala je kako natjerati ljude da budu brži i efikasniji. Strah od smrti jedan je od najjačih strahova, odmah poslije straha od mučenja i stradanja porodice.
Tvrđava je bila ogromna i tolika nikome nije trebala ali je završena i izgledala grandiozno i moćno. Moć je ono što je Jerinu držalo na nogama. Podignuti su bedemi s moćnim kulama, ali i više drugih zgrada, kao i dvor Đurđa i Jerine
Grci su i danas na nekim vrlo bitnim mjestima u Srbiji i to im omogućava da se bogate i pljačkaju narod, ništa drugačije nije bilo ni sa Jerininim bratom a ni sa njom.
Znaš li da su joj ime Jerina dali naši ljudi. Ta tvoja ženskica nije bilo ko, ona muškarce jede za večeru, baš za večeru, upamti, mada joj ni doručak nije stran. Jerina je jedna vrsta sove grabljivice, veoma rasprostranjene, koja ima jake kandže i istaknute, tanke obrve.
I svašta bi ti još o njoj i njenima mogao pripovijedati ali neću, dosta je, pusti. Ako ti je do ženska, traži neku primjerenu tebi, ova oštrokondža nije za tebe, upamti, nije za tebe, ako je i za koga.
Tako reče i ode, od tada ga više nije vidio.
13.
Potpuno neočekivano ispred njega je iskočio onaj pijanac. Upro prstom, iskezio se i pokazao da mu više zuba fali nego što ih ima i rekao:
– Znaš li zbog čega te vidim… Znaš li… Znaš li zbog čega te ja vidim?
– Mani me se.
– Ako ćemo pravo, ti bi trebao mene da se maneš, i mene i ovih ulica, i da odeš tamo gdje ti je i mjesto.
– Kako to misliš… gdje da idem.
– A, ha, napokon sam te zainteresovao. Hoćeš li sada slušati šta ti govorim?
Jag šuti, premišlja se, i kada shvati da nema šta izgubiti, onda pristane samo da se otarasi ove pijane spodobe.
– Ako nisi znao, ti si mrtav. Bio si u tvrđavi sa Jerinom i ona te ubila, zbog toga i obigravaš oko kula i zidina, zbog toga se i raspituješ za nju.
Jag izbeči oči.
– O čemu to pričaš, kako…
– Pričam ono što znam, ti nisi prvi neživi kojeg vidim…
– Ali, kako…
– Ne znam, nešto ti ne da da odeš pa lutaš, kada dođe vrijeme, ode ti gdje i drugi. Znaš li da mrtvi obično i ne znaju da su mrtvi dok im to neko ne kaže, ti si od takvih…
– Ali Solo, pričao sam sa Solom, sa drugim ljudima…
– Solo je davno otišao, samo ti ga vidiš. On zna da priča lijepe priče. A ostali, ako si još sa nekim pričao, vjeruj da nisi, možda ti se učinilo, ali niko te izuzev mene i ne vidi.
Jag odmahnu rukom i pruži korak prema ulici u kojoj je stanovao, svom konaku.
Onaj je ostao da viče i maše rukama.
Othukivao je. Ako povjeruje u priču one pijane budale, onda sve ima smisla, ako samo pretpostavi da je to tako kako on govori, sve je puno vjerovatnije.
Jedva je čekao da legne i naspava se, bio je ovo naporan dan.
Odjednom mu više ništa nije bilo važno pa ni lijepa Jerina.
Sasvim jasno je vidio mladića kakvim je nekada bio, snažan, jedar, pun snage, nije nikakvo čudo da ga je Jerina odabrala u vlastitu stražu. Bio je uz nju, štitio je i vlastitim očima gledao kako se broj vojnika oko nje smanjuje. Znao je šta se događa sa njima nakon što ih pozove u svoje odaje, znao, ali se, kao i drugi, pravio da ne zna. Sve dotle dok i on nije bio pozvan. Samo u početku je bio suzdržan i oprezan. Onda su mu njena bedra pomutila mozak i bilo mu je sasvim svejedno šta će biti kasnije. Koliko njih je čuo da kažu da za takvu ženu vrijedi i umrijeti. Sad više nije bio siguran da je išta ostalo od te lako izrečene gluposti, obično od strane onih koji su lijepu vladarku vidjeli samo iz daleka. Osjetio je vjetar u kosi dok je padao sa kule i bio mrtav. Iz nekog, njemu nepoznatog razloga probudio se na pijaci i opet krenuo za njom. Pred njom mu ni mrtvom nije bilo pomoći.
Uskim ulicama kamenog grada Jag više nije prohodao. Otišao je tamo gdje odlaze oni koji su umrli i više se nije vratio. Sve je lakše kada prihvatiš da si mrtav, trebalo je vremena, ali on je prihvatio.
I bilo mu jasno sve što živom čovjeku nije, imao je odgovor na svako pitanje.
14.
A možda i ništa od ovoga nije tačno. Možda su tvrđavu i stari grad zaista izgradili vlastela Zlatonosovića, koja je u tom vremenu vladala ovim dijelom Bosne, a stolovala u današnjem Zvorniku.
Braća Zlatonosovići, Vukmir i Vukašin, imali su ondje svoj dvorac sa kulom visokom 20 metara. Tada je to bila jedna od najjačih kolonija Dubrovčana.
15.
Zvornik se pominje 1410. godine, kada se mađarski kralj Žigmund nalazio u njegovoj okolini, a 1435. godine ova oblast potpada pod ugarsku vlast. Već 1432. godine pominje se Teočak, koji je bio pod upravom Zlatonosovića, kao utvrđenje iznad rječice Tavne, koju mađarski kralj poklanja srpskom despotu Đurađu Brankoviću. Godinu dana kasnije despot Đurađ preuzima Zvornik.
Možda ga je Jerina samo dogradila, a možda nije ni to, ko bi ga znao.
Kada je lijepa Jerina postala prokleta, to niko, izuzev možda Sola, ne bi mogao sa sigurnošću znati.
16.
Lijepa Jerina je voljela leptirove i nije bila zlica kako se o njoj govori, taman posla. Ona je bila obrazovana, pametna i dostojanstvena žena. Žena koja je, u vrijeme kada žene nisu imale apsolutno nikakav život, držala govore, što je drugima bio trn u oku. Mnogi su tada vjerovali u astrologiju i imali još jedan razlog da mrze Jerinu. Bila je Strijelac u horoskopu, što je značilo da ima oštar um, bistar intelekt i mnoge vještine. Svaki je dvor, pa i Jerinin imao svoje šaptače i ljude koji su tajne dvorca iznosili u šire mase, za sitan novac ili slične usluge. Tako su nastale špekulacije o Jerini, spjevane su razne rugalice, smišljani podrugljivi stihovi ili pak stravične priče.
Ona zapavo ni blizu nije bila onakva kako se o njoj priča. Udatoj ženi sa petoro djece nisu trebali ljubavnici koji ne bi dočekivali jutro živi.
Nije je ubio rođeni sin i iza nje nije ostalo skriveno silno blago, koji još niko nije pronašao, a ako i jeste, ne govori o tome.
Knjiga “Malo čudo” autora Mehmeda Đedovića podijeljena je u tri cjeline (Malo čudo, Crveni vjetar, I to će proći), čini je dvedeset pet priča, pripovjedaka.
Knjigu “Malo Čudo” možete u bolje opremljenim knjižarama, ali i putem interneta klikom na link https://www.knjiga.ba/malo-cudjo-m6284.html ili klikom OVDJE.
