Zvornikom kroz moja sjećanja: Čitaonica i mali park kod Opštine

Nevjerovatno kako se neki detalji iz prošlosti „urežu“ čovjeku u pamćenje iako je to bilo tako davno i tad kao dječačić upšte nisam namjeravao da ih tako dobro zapamtim. Ali tako je to kod većine nas. Vjerovatno je to tako trebalo da bude.

Zvornikom kroz moja sjećanja: Čitaonica i mali park kod Opštine
FOTO: Mirsad Šehagić

Sjećam se, kao juče nase čitaonice. Kad prolaziš našom ulicom pored opštine i sve bliže joj prilaziš prvo što osjetiš je izraziti miris kahve koja se pržila na “fijaker” šporetu na drva. Ovaj čarobni miris pržene kahve i “šiša” bio toliko jak i fin da ti se jednostavno uvlačio u čitavo tijelo i nisi ga mogao izbjeći , niti usporediti sa nečim sličnim. Tu ceremoniju prženja, i količina kahve koja je tu svaki dan dolazila i prolazila sve te godine uspijevao je sa velikom ljubavlju prema ovom poslu da održi rahmetli Ahmet koji je tu bio i radio od kad ja znam za sebe. Čovjek pomalo “ters” i “huljiv” kako smo ga mi djeca tad doživljavala. Ipak , nikad nas nije istukao ili šta god ružno uradio iako smo mi kao djeca Bogami bili “polopov” kako bi se to našim jezikom reklo.

Tih godina čitaonica je bila jedno od rijetkih mjesta u čarsiji koje je imalo Televizor naravno crno biljeli. Jedan jedini ventilator iz čitaonice je bio okrenut prema ulici i kroz njegov otvor je svaku noć “grmio” napolje pojačan do kraja Dnevnik u pola osam kojeg je u to vrijeme vodio Goran Milić na TV-Beograd. Svi unutra šute i gledaju, ispijaju kahve, od duhanskoga dima se malte ne i ne vide, a na stolovima požutjele šahofske figure i upolovljena partija …

Naravno najveći doživljaj je bio kada bi se igrala neka važna fudbalska utakmica uz direktan TV prenos, e tada bi se i prozori tresli.

Ipak najljepše je bilo ljetno doba. Velike Lipe okolo, a koje su mirisale u vrijeme cvjetanja tako snažno da se miris mogao osjetiti čini mi se čak do Vidakove njive. U Sredini bašte po mom mišljenju najstarija Fontana u Zvorniku interesantnog oblika ofarbana zelenom bojom, a oko nje svugdje po bašti izrazito visoki šimširi još iz Austro-Ugarskog vremena i stari fenjeri.

Stolovi prekriveni kariranim stoljnacima uz obavezne pepeljare, stalni gosti većinom penzioneri uz Šah, a manje uz igranje domina. Mi kao djeca ponekad bi smo otišli na rahatlokum od ruže sa čačkalicom i čašom vode ili sok u flaši od narandže, a što je opet nama što se cijene tiče bilo dostupno. Malo bi smo i mi sjedjeli za stolom i ko fol igrali Šaha.

Preko puta je nekad bila Aščinica, sjećam se samo reklame iznad ulaza da je bila nacrtana prelijepa porcija ćevapčića. Ono sto je meni ostalo u sjećanju je prodavnica u kojoj smo se svi iz Hrida i Zamlaza podmirivali . Hljeb, mlijeko u kesama i plavim gajbama, pavlaka, crni pult sa kremastom kasom u sredini, desno Frižider-vitrina sa zdenka sirom , raznim salamama i sudžukama. Lijevo u regalu iza pulta prašak za ves “radion”, “likvi ” za suđe, sapuni od jorgovana, i dječiji „merima“ za kupanje, kreme za obuću i ostalo. Najvažnije je bilo u sredini regala, razni keksovi, iznad bombonjere , ispod bombone , čokolade, eurokremovi, čokoladne bananice i žvake koje su gotovo uvijek bile “kusur”.

I na kraju da nezaboravim i mali drveni kiosk u kome je radila rahmetli teta Nevresa, a gdje se sve moglo naći sto je trebalo za opštinu od obrazaca i taksi, a Bogami i lijepih hemijskih olovaka, šibica ako ćemo da naložimo vatru na Drini i svega ostalog.

Eto toliko, nemojte mi zamjeriti ako sam šta zaboravio ili pretjerao u opisivanju, ipak su ovo samo sjećanja jednog dječaka koji je tad imao možda nekih 7-8 godina.

Želja mi je samo da ovo moje prisjećanje podjelim sa svima vama kojima ono vrijeme i ova mjesta nešto znače.

Mirsad Sehagic

Podijelite nas :

PREPORUČENO

Donacija za Zvornički.ba
Vaša e-mail adresa: