Emir Sulejmanović rođen je u šumi, nakon pada Srebrenice, a danas u dresu Cibone sanja o velikoj košarkaškoj karijeri.
“Sretan sam što sam živ”
“To je jedna veoma teška priča, jer rođen sam usred šume, dva dana nakon pada Srebrenice u lošim uvjetima, tako da sretan sam što sam živ danas. Vrlo sam ponosan na sve što sam dosad uradio i predstavljam Srebrenicu u dobrom svjetlu”, kaže Sulejmanović.
Zbog svog košarkaškog puta, koji ga je preko Barselone doveo do Cibone, Emir je ponos je svog rodnog grada. No, njegov životni put bio je stravično težak.
“Otac mi je bio u logoru malo više od godine dana i samo šalješ pisma i tako si u kontaktu.”
Nakon godinu dana porodica Sulejmanović konačno je ponovno bila zajedno. U Finskoj su započeli novi život, no kad je Emiru bilo pet godina pogodila ih je nova tragedija. Smrt majke.
“To je jedna velika tuga, nakon toga svega što je prošla u ratu i mene je rodila i da se to tako sve završi. Meni je najžalosnije što je nisam više poznavao. Ali, jedan veći motiv da činim nju ponosnom i da se borim za nas. Za mene, za brata i oca.”
O svemu opširnije možete pogledati u video prilogu HRT-e, na linku ispod….
Video prilog o Emiru Sulejmanoviću – klikni ovdje
“Ništa u životu nije lako ni samo neće ništa doći, tako da treba svaki dan dati sve od sebe i boriti se za svoje minute i za svoju poziciju”, riječi su ovog velikog, prvenstveno čovjeka, a onda i sportiste.
(HRT/Zvornički.ba)
