Surova realnost koju je kao mala proživljavala u teškom siromaštvu danas je za popularnu pjevačicu samo ružan san. Dok uživa u plodovima svog rada, ne zaboravlja dane u izbjeglištvu, koji su učinili da sada na pravi način posmatra svijet oko sebe.
Prošlo je tačno osamnaest godina otkako je Seka Aleksić snimila svoj prvi album. Iako on zvanično označava početak njene karijere, ona je mnogo ranije, još kao petnaestogodišnjakinja, prvi put stala pred publiku.
Muzika ju je opčinila prilično rano i za veoma kratko vrijeme učinila da joj svakodnevicu preplave lijepe stvari koje su zauzele mjesto svih patnji iz djetinjstva.
Početni uspjeh nadograđivala je sve atraktivnijim nastupima, albumima s hitovima i hrabrosti da često radikalno mijenja imidž.
Odrastanje u siromaštvu usmjerilo ju je na humanitarni rad, pa je osnovala humanitarni fond. Karijeru joj nikada nisu pratili veliki skandali, a susret s Veljkom Piljkićem prije skoro jedne decenije bio je sudbonosan da odu pred matičara, a potom i svoj odnos krunišu roditeljstvom kada su dobili sina Jakova.
Seka je rođena u Zvorniku, u mješovitom braku. Otac Milorad bio je mašinbravar, a majka Ibrahima službenica u Fudbalskom klubu Drina. Seka ima i tri godine starijeg brata Nedžada. Ipak, njen životni put nije bio posut ružinim laticama od početka. Rijetko ko zna da folk zvijezda svoje djetinjstvo pamti kao tužnu etapu iz koje je izvukla pouku da šta god se dešava, uvijek treba ići dalje uzdignute glave.
Pjevačicu su veoma pogađali natpisi iz pojedinih bosanskih novina da je, nakon razvoda roditelja, promijenila ime u Zuhra.
– Naravno da nisam promijenila ime i ne bi mi to nikada palo na pamet. Otac mi je Srbin, majka muslimanka, u mojoj familiji ima i Hrvata. Odmalena sam učena da poštujem sve ljude ne po vjeroispovijesti nego po tome koliko je ko dobar čovjek – izjavila je svojevremeno pjevačica.
Idila toplog porodičnog gnijezda u zvorničkom naselju Srpska Varoš nije dugo potrajala, jer se Sekin otac odao alkoholu. Zbog prijeke naravi, skandala i svađa, pjevačicina majka Ibrahima odlučila je da svoju djecu i sebe zaštiti razvodom.
I taman kada su počeli da žive mirnijim životom i bez trzavica koje im je priređivala glava porodice, nad Bosnu i Hercegovinu nadvila se ratna oluja. Desetogodišnja Seka je s majkom, očuhom i bratom krenula na dugi, izbjeglički put (prvo Banja Koviljača, a kasnije Šabac).
– Živjeli smo u trošnoj sobi koju smo dobili na korištenje od seoske osnovne škole, a spavali smo na strunjačama. Bili smo veoma siromašni i maltene nismo imali šta da jedemo. Da nam nisu poklonili šporet, vjerovatno bismo umrli od gladi. Kupala sam se u koritu, jer nismo imali kupatilo, ali ni to, pa i ništa drugo mi nije smetalo da budem najbolja učenica u razredu – zapisivala je svoja sjećanja Seka na svom blogu, koja je kao djevojčica počela pjevati u školskom horu, išla na brojna takmičenja i osvajala nagrade.
Njenu majku je boljelo što joj nije mogla priuštiti neke stvari.
– Gledam je danas, ona ima sve, ali želim, tako jako želim da joj nadoknadim muku koju je prošla tokom života, ali znam, ne mogu izbrisati sjećanja – izjavila je Seka, kojoj ni vrijeme ne može izbrisati neke tužne slike.
(Kurir.rs/Avaz)
