Šta je zajedničko profesorici istorije umjetnosti Radmili Babić, sportistkinji i menadžerki Ognjenki Jovičić, službenici i preduzetnici Bojani Sarić i ekonomistkinji Svetlani Milović? Ove četiri uspješne žene su majke, i to kakve majke: one imaju ukupno 20 djece.
Kao ni mnoge druge majke i očevi, za koje je roditeljstvo najveći blagoslov, ali i najvažniji posao u životu, one se ni po čemu ne uklapaju u uvriježeni stereotip o višečlanima porodicama. Nema tu ni traga priči o siromaštvu, tavorenju na margini, vrećama brašna i pocijepanim patikama. Naprotiv.
Mlada Banjalučanka Nikolina Babić (22) odrasla je u stanu od četrdesetak kvadrata sa mamom, tatom i petoro braće i sestara. Imala je, kaže, divno djetinjstvo. Sve što je do sada zamislila, to je i postigla. A bogami, ima se čime pohvaliti.
– Apsolvent sam na Muzičkoj akademiji u Banjaluci, a od prošle godine sam zaposlena u Muzičkoj školi “Vlado Milošević” kao nastavnica tambure. Bila sam i umjetnički rukovodilac tambuškog orkestra, s kojim sam prošle godine nastupila na Svjetskom tamburaškom festivalu “Tamburica fest” u Novom Sadu – kaže Nikolina.
I to nije sve. Ova simpatična tamburašica sa braćom i sestrama svira u orkestru KUD “Čajavec”, jer svih šetoro mladih Babića su vrsni muzičari. Nema u Banjaluci orkestra ni ansambla u kojem nije sviralo bar jedno od njih.
Nikolinin stariji brat Đorđe je završio Muzičku akademiju i pohađa master studije. Sestra Isidora je violinistkinja i druga je godina akademije, brat Marko, harmonikaš, je maturant, sestra Katarina svira violončelo i pohađa drugi razred srednje Muzičke škole, a najmlađa, Kristina, završava osnovnu školu, a u muzičkoj uči violinu.
Nikolina kaže da joj je porodica najvće blago i najsnažniji oslonac. Njena mama Radmila, profesorica istorije umjetnosti i slikarka, te tata, mašinski inženjer koji radi kao profesor u Tehničkoj školi, pružili su djeci ono što se nikakvim novcem ne može platiti – apsolutnu podršku, ljubav i posvećenost.
– U današnje vrijeme je privilegija odrastati u velikoj, skladnoj i uspješnoj porodici. Puno je lakše obavljati sve svoje dužnosti i obaveze kao dijete, a i kada dođeš u djevojačko doba, lijepo je imati podršku roditleja, brće i sestra – kaže Nikolina.
Njena majka Radmila predaje u tri škole, slika kad stigne, kuva, sprema i organizuje život porodice svaki dan. Za djecu uvijek ima i vremena i strpljenja. Nikad joj, kaže, majčinske obaveze nisu bile teret.
– Ma kakav teret, to je stvar stava, a ne obaveza. Poznajem dosta žena koje imaju veliku porodicu i nikad mi nijedna nije rekla da joj je to teret. Da se razumijemo, nije lako othraniti, vaspitati, obući, obuti… šestoro djece, borba je to. Ali, šta bi mi u životu moglo biti preče i borbe vrijednije od moje djece. Zar da mi život prođe u gledanju serija i ispijanju kafa – kaže Radmila.
Njen suprug, tata Dragan, inženjerski jasno, poručuje: što više dece, više sreće.
– Lijepo je biti otac velike porodice, iako je ponekad teško sve postići, ali naša djeca su skromna, kad su materijalne stvari u pitanju. Nikad im nije bilo bitno da imaju najskuplje patike ili najnoviji telefon. Zato će, uz Božju pomoć, uvijek imati ono što im je zaista potrebno – kaže Dragan.
Banjaluka se može ponositi još jednom velikom i uspešnom porodicom Babića. Kako je Srpskainfo ranije pisala, majka Slađana Babić, profesorka matematike, koja je profesorka na Prirodno matematičkom fakultetu, i njen suprug, po struci inženjer informatike, imaju šestoro djece. Najstarije kćerke, Tijana i Milica, najbolje su mlade matematičarke u Srpskoj, a uspjehe su postizale i u šahu. I njihov brat Jovan i sestre Danica, Ana i Kristina, su đaci za primjer.
Odlikaši su i Emilia (10) Jovičić i njena braća Kristian (9) i Jakob (7) iz Gradiške. Uz to se i bave sportom, a Emilia i Kristian sviraju klavir i pohađaju Muzičku školu. I mali Jakob će im se pridružiti kad malo poraste, naravno, ako to bude želio, jer u porodici Jovičić ništa nije na moranje.
Strogo gledano, Jovičići nisu višečlana porodica, jer se ne uklapaju u šablon: mama, plus tata, plus najmanje četvoro djece. Nisu višečlana, ali jesu velika porodica. Mama Ognjenka sama odgaja svoju dječicu i uživa u tome.
Mnogi je pitaju kako sve stiže i postiže, jer ona je uspešna trenerica i sportska menadžerka. Vodi svoju školu sporta i košarkaški klub. Uz to radi sa djecom iz autističnog spektra i organizuje humantiarne akcije, a ranije je bila i direktorka jedne uvozno izvozne private firme.
– Kad me pitaju odakle ti snaga za sve to, ja se malo začudim. Nema tu nikakve tajne, ni podviga: radim ono što volim, a dok radim, moja djeca, koju, naravno, volim najviše na svijetu, mogu biti samnom, baviti se sportom i družiti se sa vršnjacima – kaže Ognjenka.
Ova mlada žena se u Gradišku vratila nakon što je diplomirala na Fakultetu sportskih nauka u Beču, a prethodno je završila i Višu školu za košarkaške trenere u Beogradu.
Kad je majčinstvo u pitanju, formula je, tvrdi Ognjenka, jednostavna: ko je posvećen roditelj, brinuće o svojoj djeci, bilo da ima jedno ili petoro.
Slično misle i Bojana i Aleksandar Sarić iz Trebinja, ponosni roditelji četvoro djece. Bojana je službenica, zaposlena u javnom sektoru, a Aleksandar radi “kod privatnika” na plantaži. Ali, kada dođu s posla, njihov radni dan se ne završava, jer valja se pobrinuti da sinovi Marko (15) i Stefan (11) i kćerke Marija (9) i Jana (5) imaju sve što je potrebno za zdravo odrastanje. A to, između ostalog, znači i da uz plate, valja još ponešto zaraditi.
– Čim dođemo s posla ručamo, pa zasučemo rukave i opet na posao. Ja ložim vatru, pripremam meso, a supruga razvija pite i kuva domaća jela, jer imao i svoj mali biznis: konobu sa starinskim specijalitetim sa ognjišta. Radimo i ketering za slave i proslave, pravimo domaću rakiju, vino i sokove – kaže Aleksandar.
U svemu tome, dodaje njegova supruga Bojana, djeca im pomažu, koliko mogu, pa tako i zarade džeparac.
– Tako se uče da novac valja zaraditi, a i otkrivaju svoje sklonosti. Eto, stariji sin Marko je zavolio kuvanje, upisao je ugostiteljsku školu, kuvarski smjer, i mi se nadamo da će biti srećan baveći se poslom koji voli – kaže Bojana.
Sarići kažu da se bore kao i sav normalan svijet, ali da od svog rada žive lijepo: imaju sve što im treba, stignu i da odu nekoliko dana na odmor, na planinu ili more. Djeca su vrlodobri đaci, bave se sportom, omiljeni su u društvu.
– Nije lako brinuti o porodici, velike su obaveze, ali nikad nismo poklekli, ni zakukali. Što su djeca starija lakše nam je, a ona poslovica “mala djeca mala briga, velika djeca velika briga” obična je glupost – kaže tata Aleksandar Sarić.
Aleksandar Sarić je i predsjednik trebinjskog Udruženja porodica sa četvoro i više dece “4+”, ali je javnosti ipak poznatiji kao – glumac. Naime, on je u filmu Emira Kusturice “Na mliječnom putu” glumio ratnog profitera – trgovca ljudima, pa je tako u jednoj sceni u torbi nosio Moniku Beluči, kao bi je “prošvercovao” i prodao kao nevjestu.
Stevan Esteban, Hercegovc iz Argentine i otac sedmoro djece
U Trebinju se u listu slavnih upisao još jedan otac velike porodice, Stevan Esteban Milović, koji je sa suprugom Svetlanom 2009. doselio iz Argentine i nastanio se u Popovom polju. Kako su ranije pisali mediji, Stevan je po struci stomatolog, a Svetalna ekonomistica, ali su se posvetili poljoprivredi. Podigli su velike plantaže voća, na kojima godišnje uberu po nekoliko sotina hiljada maraka prihoda.
Iako su porijeklom iz naših krajeva, Stevan i Svetlana su u početku imali problema sa srpskim jezikom, ali su postali pravi Hercegovci, kojima je porodica na prvom mjestu. Imaju sedmoro djece.
Najstarija, Katarina, proljetos je proslavila 21. rođendan, a čestitke su, preko društvenih mreža, stizale na čirilici i latinici, na srpskom, španskom, engleskom jeziku. Naravno, čestitke su upućivane i njenom “bjutifuj mom”.
Nismo socijalni slučajevi i ne treba na milostinja
– Ne volim kad nas svrstavaju tamo gde nam nije mjesto, kad nas gledaju kao jadnike i socijalne slučajeve, jer mi to nismo – kaže Aleksandar Sarić, predsjednik Udruženja porodica sa četvoro i više dece “4+” u Tebinju.
Kaže da na području ovog grada živi oko 150 višečlanih porodica, od kojih je 120 u Udruženju, ali da samo desetak porodica živi teško i bori se sa neimaštinom,
– Roditelji koji imaju punu kuću djece su vrijedni i odgovorni ljudi i bore se kao lavovi. Da samo vidite domaćinstvo porodice Kurajica, koji imaju osmoro djece! Gaje voće, povrće, patke, kokoške, nema što ne rade, i sve im je pod konac – kaže Sarić.
Kaže da je protivnik jednokratnih pomoći, humanitarih akcija, podjele patika i novčanica od 100 KM, jer to, tvrdi nije rješenje ni za koga.
– Za to sam da svaka majka, a pogotovo ona koja rodi više djece, ima poseban status u društvu, ali nisam za penzije. Neka majke rade, nemojmo ih zatvarati u kuću, ali ne treba da rade noćne smjene, da rade prekovremeno i da sa poslodavcima imaju robleme kad su im djeca bolesna – kaže Sarić.
Ognjenka Jovičić: Zna se šta je prioritet
Ognjenka Jovičić je, kaže, stalno okreužena djecom i sretna je zbog toga. Njenu školu sporta i košarkaški klub pohađa više od 150 djece i omaldinaca, a često im se pridruže i njeni sinovi i kćerka. Kćerka Emlia joj čak i pomaže u poslu.
– U našoj porodici se o svemu dogovaramo, ali tako da je sve podređeno djeci. Njihovi prioriteti su i moji prioriteti – kaže ponosna majka.
Dodaje da njena djeca, uz nju, od malih nogu imaju i bogat društveni život i mnogo prijatelja.
