Priča osamnaesta
Mjesto radnje – hotel, vrijeme – svake večeri osim nedjelje, akteri-vokalna solistkinja hotelskog orkestra i narodne mase Zvornika i okoline.
Ona (vokalna) obično dođe za muzički sto ranije, dok još svijet nije nagrn’o. Dok njeni kompanjoni iz orkestra u onom instrumentalnom bloku razvlače… Indijansko ljeto, Kondorov let… i druge standardne uvertire. A samo pola sata nakon taktova pokojnog Žoa Dasena dolazi grlato istraživanje Halida Bešlića na temu-zašto je vila ostavila svog Halila.. itd. E to mi nikad nije išlo u glavu. Čemu ti otmjeni muzički uvodi u našim kafanama kad će kasnije, na opšte narodno zadovoljstvo, doći nešto skroz naše. Kakvo – takvo ali naše !
A odgovor je zapravo jednostavan. Zasviraš najprije Dasena i time sebi kao pribaviš neki „nivo ”. Poslije raspališ po Halidu jer to brate donosi paru. Sad što je to -Žo, pa Halid -teško svarljiv bućkuriš, nema veze. Pogotovo nema veze s Njom. Jer, Ona uskoro ustaje, uzima mikrofon i počinje pjevati. Kako pjeva-uopšte nije bitno. I već puna dva mjeseca, otkako je ovaj sastav tu, niko ne dolazi zbog slušanja već zbog gledanja. A ima se šta vidjeti. Recimo – žuti šorc marke „la costa”, kažu bolji (čitaj bliži) poznavaci prilika. Hotel je uvijek imao te dobre poznavaoce prilika. Možda je taj detalj sa markom i izmišljen. Uostalom, ona ima i druge šorceve. Ne bi se, po tome, zastidjela ni Univerzijade.
Ona, između ostalog, i igra. Ali to nije bitno. Bitno je da je hotel prvi put domaćin opasno razgolišenim nogama. Da je Zvornik dobio svoj mali javni striptiz. Da pored mase muškaraca dolazi isto toliko žena. E, to je taj fenomen. To zvorničkoj proljetnoj drami daje poseban naboj.
A što se tiče muškaraca dolaze sve nijanse: ulični šverceri, ugledni profesori, privatnici, šminkeri, seljaci, ljekari, sadašnje i buduće propalice, direktori, boemi, pekari, ortodoksni rokeri, šargijši, mastiljare, produhovljeni, balvani, unuci, djedovi… Svi oni imaju uočljiv zajednički sadržalac. Oznojeni pogled mužjaka… u Njene obilne.
Ali sa ženskim svijetom se to nikad ne zna. Pokriće za dolazak je navodna radoznalost. Medutim, njihov pogled nije samo radoznalost. A ona nastavlja predstavu i kad siđe sa bine. Na primjer, nonšalantno priđe telefonu, pa noga preko noge, pa okreće brojeve. Čitavu vječnost. Možda je i to štos. A možda zaista hoće da telefonira. Recimo mami, da se posavjetuje oko izbora gaćica za sutra. Jasno, ženski pogledi mijenjaju nijanse čuđenje, podsmijeh, divljenje. U pozadini duboka zavist. Zbog tolikog Njenog carstva slobode, zbog tolikih privučenih muških pogleda. A nije ni njima lako. Neutoljiva je ženska žeđ za muškim pogledima.
Hoteldžije trljaju ruke. U stanju opšte oduzetosti pos’o ide. Džepovi narodnih masa jesu sve tanji ali još nisu prazni.
A sutra? Ma daleko je sutra.
Zvornicki.ba
