U Zvorniku je u petak, 16.6.2023. godine uručena nagrada „Hasan Kaimija“ za najbolje djelo iz oblasti književnosti Fajki Kadriću, jednom od najboljih bosanskohercegovačkih pisaca danas za roman “Šta su meni ptice – Kazivanja Ekrema Redžića”.
Prije književne nagrade “Hasan Kaimija” roman je dobio nagradu “Ramiz Brkić” za najbolju knjigu u 2022. godini od Izdavačke kuće Planjax iz Tešnja.
U razgovoru za Preporod.info Kadrić kaže da nagradu “Hasan Kaimija” doživljava s posebnim emocijama.
– To je iz najmanje nekoliko razloga, dovoljno će biti spomenuti dva: nagrada “Hasan Kaimija” je nagrada koja u kontinuitetu traje od 2005. godine sa pauzom u toku agresije i ako pročitate spisak dobitnika pročitali ste sami vrh bosanskohercegovačke književnosti. Drugi razlog je moje podrinjsko porijeklo i što sam pomen šejh Kaimije kod nas budi stanovite osjećaje veze sa sufijskim velikanom – govori Kadrić.
Ističe da su ga nagrade koje je dočekao iznenadile, bez obzira što ih je priželjkivao, a od romana očekuje da kako vrijeme teče sve više dobija na popularnosti. Star je tek godinu i koji mjesec preko toga, i za to kratko vrijeme doživio je tri izdanja, ali je period od jedne godine prekratak da ga šira čitalačka javnost upozna.
Dr. Mirsad Kunić, predsjednik žirija za dodjelu nagrade kazao je prilikom objavljivanja odluke da smo sa djelom “Šta su meni ptice – Kazivanja Ekrema Redžića” dobili najbolji roman o podrinjskom stradanju i jedan od najboljih bosanskohercegovačkih romana ratne tematike jednog od najboljih bosanskohercegovačkih pisaca danas.
– Mišljenje profesora Kunića dijele mnogi književni znalci i kritičari. Meni kao autoru to imponuje i naravno da me tako visoka i smjela ocjena obavezuje da u narednim djelima, ako Bog da, pripovijedačku ljestvicu podignem na veći nivo. Čitatelji bi mi oprostili da ostanem na istoj razini, ali ja to ne bih podnio – kaže Kadrić.
Dodaje da pisati o ratu znači ponovo ga proživljavati i budan i u noćnim morama, ali to je dio njegovog života i nemoguće ga je prebrisati.
– Hvala Bogu na mogućnosti da svoju traumu ostavim pokoljenjima kao umjetničko djelo preko kojeg će saznavati istinu, u isto vrijeme uživajući u prihvatljivoj priči o jednom teškom vremenu – napominje Kadrić.
Na konstatacije da je narod Podrinja previše propatio te da se uvijek, u tim teškim vremenima pojave heroji te pitanja kako bi opisao Podrinjce i njihov život u posljednjih trideset i nešto godina Kadrić odgovara da civilizaciju, uopće, vuče mala grupa odvažnih, spremnih na svaki rizik i bez kalkulacija. Taj omjer možemo svesti i na naš mali bosanski narod, čak i na nivo jedne porodice u kojoj ako imamo jednog takvog cijela porodica je napredna.
– Tako je bilo i u ratu, svi smo ratovali, svako je u njemu podnio svoj dio tereta i nesreće, ali najveći teret je nosio naš obični čovjek koji se silom prilika iz mirnodobskog radnika pretvorio u ratnika. Kroz likove kurira rahmetli Besima Topalovića i Ahme Juraldžića, živog Ekrema Redžića i Enisa Čelikovića ispričao sam ono što do sada nije ispričano – ističe Kadrić.
Ali da ne bude zabune kod čitatelja, nastavlja Kadrić, kroz Ekremov lik ispričao sam mnogo kompleksniju priču o mnogobrojnim ljudima i događajima, ali je fokus priče na kuririma.
– Ako ovim nisam odgovorio na pitanje kako bih opisao Podrinjce u zadnjih trideset godina dodao bih da i sada postoje ljudi koji kroz balkansku historijsku kaljugu uporno vuku naša narodna kola ne osvrćući se na one koji na njih tovare vlastite terete ili čopkaju sa njih ono naše zajedničko. Da nema njih ne bi bilo ni nas – ističe Kadrić.
Poslije svake knjige neophodan je odmor, a Kadrić kaže da je to nešto što ne određuje vlastitom voljom nego osjećajem ispražnjenosti, iscrpljenosti ili naprosto zamorom.
– Aktivno se odmaram održavajući zemlju koju sam naslijedio od oca, a on od svog i čitam, ne razmišljajući o pisanju, svjestan da jedino tako mogu prikupiti dovoljno odvažnosti da se bacim u mutnu neizvjesnost nove knjige – kaže na kraju Kadrić.
(Alem Dedić/Preporod.info)
