Mesud Selimović: Život me naučio kako biti jak

Popularni radio spiker Earl Nightingle svojevremeno je kazao: „Nikada ne odustajte od snova samo zato što je potrebno mnogo vremena da ih ostvarite.

Mesud Selimović: Život me naučio kako biti jak

To vrijeme će ionako proteći bez obzira na sve“. Da se uistinu može uspjeti neovisno o tome koliko je život ponekad težak, dokaz je i životna priča bosanskohercegovačkog kick boxera Mesuda Selimovića. Rođen je sredinom novembra 1987. godine u Srebrenici. Kao i većinu sugrađana, tako je i njega tokom agresije na našu zemlju zadesila ista sudbina.

Izgubio je gotovo sve do koga mu je stalo, izgubio je i svog najvećeg oslonca, oca. Odrastanje bez očinske figure bilo je teško, ali Mesud nije posustao. Danas živi u Tuzli, pripadnik je Oružanih Snaga BiH, te se profesionalno bavi kick boxom. Također je i trener u klubu „Flek Tom-Cat“ Tuzla.

Davno su njegovi sportski uspjesi prestali biti lokalni. – Najveći uspjeh je titula profesionalnog prvaka svijeta i drugo mjesto na Svjetskim igrama 2017. godine. Taj rezultat mi je posebno drag, jer je kick box prvi put uvršten, odnosno dobio je pravo učešća na svjetskim igrama. Bio sam jedini predstavnik koji je izborio pravo nastupa i uspio sam donijeti važnu medalju za svoju državu – kaže Mesud. Zašto ste od svih sportova zavoljeli kickbox? – Kickbox je moderni borilački sport, koji je nastao na osnovama boxa, karatea i drugih borilački sportova. Ljubav prema ovom sportu javila se u djetinjstvu.

Slično kao i mnogi drugi dječaci i ja sam želio biti poput Van Dammea ili pak vladati tehnikom kao Bruce Lee, odnosno biti glavna faca za koju bi ostali kazali da nešto zna i da je najbolji u tome. U mjestu u kojem sam živio, u osnovnoj školi koju sam pohađao, održavani su treninzi u kickboxu. Prvi je na trening otišao moj mlađi brat, koji bi nakon povratka, u kući znao izvoditi neke od poteza koje je naučio.

Sve sam to posmatrao te tako odlučio da ću otići na sljedeći trening i od tog dana ljubav za ovim sportom je sve jača. Koliko dugo se pripremate za jedan meč i šta je sastavni dio treninga? – Da bih se dobro pripremio za jedan meč, potrebna su mi dva mjeseca. Trening počinje zagrijavanjem, trčim od deset do dvadeset minuta, a zatim prelazim na vježbe zagrijavanja. Tek nakon toga pristupam treningu, koji se sastoji od treninga tehnike, fokusera, sparinga i uvježbavanja stvari koje trener smatra da su bitne za meč koji slijedi.

Da bismo se bavili kickboxom, potrebna je snaga. Na koji način se pripremate za meč i da li uvodite neku posebnu ishranu? – Svakako da nam je potrebno mnogo snage. U toku priprema, obično u jutarnjim treninzima baziramo se na vježbe koje daju snagu, a najčešće se izvode s tegovima. To su posebno osmišljene vježbe koje vas neće ukrutiti niti vam otežati trening kickboxa. Na ishranu morate da pazite ako se bavite ovim sportom. Razlog je skidanje kilograma na kilažu koja je potrebna za određeni meč.

Većina boraca je iznad tražene kategorije, pa do dogovorenog datuma moraju da imaju traženu kilažu i zbog toga je ishrana veoma važna za vrijeme treninga. Šta je ono najvažnije što se može naučiti na treninzima kickboxa? – Sve zavisi koji je cilj onoga ko dođe na trening. Neko dođe da nauči vladati tehnikom, neko da uči kako se boriti, a neko dođe onako samo da vidi kako to izgleda. Smatram da je najvažnije naučiti kako kontrolisati bijes u situacijama gdje biste mogli primijeniti ono što ste naučili na treninzima kickboxa.

Mesud Selimović: Život me naučio kako biti jak
Možete li s nama podijeliti neku anegdotu koja Vam se desila za vrijeme treninga ili meča? – Bilo ih je više, ali jedna mi je ostala upečatljiva. Na svjetskim igrama u finalnom meču dobio sam udarac od kojeg je nastupila amnezija, tako da se ne sjećam druge runde, čak niti jednog dijela borbe. Nakon toga sam odboksao još dvije runde kojih se ne sjećam. Tek na dodjeli medalja došao sam sebi i vidim da stojim na mjestu broj dva, a da je do mene protivnik s kojim sam bio u finalu.

Pomislio sam da sam nokautiran i da se zbog toga ne sjećam borbe, ali ovaj koji se našao na broju tri mi je bio totalno nepoznat, pa sam pobjednika upitao ko je on. Kazao mi je da sam ga jučer pobijedio, te me zbunio odgovorom. Po završetku dodjele nagrada sve isto sam pitao i trenera, a on mi je stavio ruku na rame i rekao: „Mesude, idemo mi doktoru“. O Vašem privatnom životu se jako malo zna, imali ste teško djetinstvo… – Svoju prošlost neću, ne mogu i ne želim zaboraviti.

Život me nije mazio, ali me naučio kako biti jači i kako se nositi sa svime što donosi. Teško je bilo živjeti bez najvećeg oslonca kroz život. Otac mi je mnogo nedostajao, nedostaje mi i danas kao podrška u ovome što radim, jer znam da bi bio i više nego ponosan na mene. Kako se osjećate danas kada odete u rodni grad? – Ne znam kako bih ga opisao.

U ratu, dok sam kao mali bio u Srebrenici, nisam imao slobode i djetinjstvo, živio sam u strahu, ali sam imao oca, djeda, sestru, jednom riječju imao sam porodicu. Danas je Srebrenica mirna.

Nema više rata, a ni moga oca, djeda, sestre i mnogo moje bliže rodbine. I danas je lijepa, volim je, ali je krvava. Mladi ste postigli mnoge uspjehe i ostali živjeti u zemlji u kojoj ste rođeni. Šta biste poručili mladim ljudima koje žele da napuste svoju zemlju? – Ne znam u ovom trenutku šta bih mogao da im poručim. Razumijem mlade, žele za sebe, za porodicu bolji život, a to teško pronalaze ovdje. Volio bih da ne odlaze, da pokušaju pokrenuti ovdje u zemlji u kojoj smo rođeni neki posao, da se bore i da budu ona prekretnica i primjer da se može.

(Tuzlanski.ba)

Podijelite nas :

PREPORUČENO

Donacija za Zvornički.ba
Vaša e-mail adresa: