Vitomir Tomić ispričao je da je od maja 1992. bio pripadnik Zvorničke brigade, a krajem godine raspoređen na mjesto člana Korpusne komisije za razmjenu zarobljenika na regiji Birač. Ispričao je da je moralo biti organizirano dosta susreta da bi se na kraju obavila razmjena zarobljenika.
“Moj zadatak je bio da ostvarim kontakt s drugom stranom za mjesto i vrijeme razmjene, morao sam da prvi dođem a zadnji odem s lica mjesta”, izjavio je Tomić te dodao da nije raspolagao podacima o razmjeni.
Tomić je rekao da se razmjena zarobljenika 1993. obavljala između Istočno-bosanskog korpusa, s jedne strane, i Armije Bosne i Hercegovine čiji pripadnici su dolazili iz Tuzle, srebreničkog kraja, Sapne, Teočaka i Šatorovića. Ispričao je da su ranije na mjesto razmjene stigli predstavnici srpske strane, a poslije je došlo nekoliko vozila iz pravca Teočaka, mediji i predstavnici UNPROFOR-a. Posvjedočio je da se razmjena obavila na raskrižju puta Teočak – Priboj.
Svjedok je rekao da je tada razmijenjeno oko 350 Bošnjaka za oko 200 Srba. Ispričao je da je razmjena trajala nekoliko sati, te su predstavnici Tuzlanskog korpusa dovezli tijela u vrećama i improviziranim kovčezima. Svjedok je rekao da se sjeća da je jedini preživjeli na strani Srba bio jedan stariji čovjek u uniformi, dok su ostalo razmijenjena tijela.
Svjedok je rekao da je kamion s tijelima odvezen u Zvornik jer su se, kazao je, u zgradi Vatrogasnog društva obavljale obdukcije i identifikacije. Ispričao je da su 17. februara 1994. pozvani članovi porodica zbog identifikacije tijela koja su bila u fazi raspadanja.
Dževad Avdičević je optužen da je u mjestu Rastošnica, zaselak Here u opštini Sapna, u napuštenim srpskim kućama – gdje se nalazilo komandno mjesto Prve teočanske brigade – formirao improvizirani zatočenički objekat u kojem su od maja 1993. do februara 1994. godine bila zatvorena tri zarobljena pripadnika Vojske Republike Srpske. Na teret mu je stavljeno da je ratne zarobljenike skrivao i nije ih predao nadležnim organima, te je nastojao dobiti otkupninu od porodice jednog od zarobljenih. On je optužen s Ahmedom Hadžajlićem i Izetom Ikanovićem, koji su imali komandne pozicije u Armiji BiH na području Teočaka i Kalesije, da su sredinom decembra 1993. donijeli odluku o strijeljanju ratnih zarobljenika.
Prema optužnici, Avdičević je kasnije tražio da se organizira razmjena, te je u februaru razmijenjen jedan zarobljenik i tijelo jednog od ubijenih, dok je tijelo drugog skrivano do jula 1994.
Tužiteljica Zorica Đurđević je na suđenju pročitala izjavu Stane Jovanović, preminule 2020. godine. Ona je majka zarobljenog Budimira Jovanovića, koju je Tužilaštvo saslušalo 2008. U izjavi je svjedokinja rekla kako je saznala da je njen sin bio vozač i da je 1993. imao zadatak da odveze vojnike na Ban Brdo. Saznala je da je tu ranjen i da ga njegovi saborci nisu uspjeli izbaviti.
U iskazu je rekla da je njegovo tijelo razmijenjeno 1994., te je morala dati krv zbog identifikacije. Nakon identifikacije, kako je svjedokinja u iskazu rekla, sahranjen je 1997.
Na suđenju je pročitana i izjava Avde Kolaka, preminulog 2023., Jovanovićevog očuha. Kolak je izjavio kako je znao da je Budimir Jovanović vozač komande i vojske, i da ga je zarobila Armija BiH u jednom zadatku. Svjedok je u izjavi rekao da su pripadnici Armije za Jovanovića tražili 300 kilograma brašna. Kazao je da razmjena nikad nije obavljena, a da se njegova majka nikad nije mogla pomiriti s tim da je mrtav.
Naredno ročište je zakazano za 8. maj.
