Efendija Peštalić: ‘Srebrenica može biti primjer i učitelj čitavom svijetu’ (FOTO)
Gotovo 30 godina nakon genocida, Srebrenica i dalje ostaje mjesto suočavanja s prošlošću, ali i svakodnevne borbe za dostojanstven život. U razgovoru za portal Radiosarajevo.ba glavni imam u Srebrenici Damir ef. Peštalić govorio je o izazovima koje nosi život u ovom gradu – o bajramima bez sinova, povratku, tihoj snazi preživjelih, ali i o sistemskim problemima, nedostatku posla, mladima koji odlaze, te o tome zašto Srebrenica ne smije biti zaboravljena.
“Poslije genocida u Srebrenici skoro je nemoguće da bude kao što je nekad bilo i onako kako bismo mi željeli. Na nama je da se borimo i uradimo ono što je do nas”, kaže Peštalić, podsjećajući da povratnički život nije ni simbolični povratak kući, ni nostalgični pokušaj, već svakodnevna borba za pravo na postojanje.
Za efendiju Peštalića, povratak preživjelih nije samo ljudski čin, nego historijska činjenica bez presedana.
“Žrtve genocida su uradile najveći podvig možda i u ovom vijeku. Njihov povratak na prostor gdje je počinjen genocid je fenomen i mislim da nema sličnog mjesta kao što je Srebrenica, gdje je genocid počinjen i da je na istom tom prostoru formiran novi život, odnosno pokušaj uspostavljanja novog života. To je borba koja je trajala, traje i koja će trajati”, naglašava Peštalić za portal Radiosarajevo.ba.
Živjeti i ostati – ne pamtiti samo da se pamti, nego da se djeluje
Za povratnike, život u Srebrenici nije samo pitanje identiteta, nego i pitanje ponosa i dostojanstva. Efendija jasno poručuje da oni nemaju dvojbu – žele ostati u Srebrenici.
“Što se tiče nas, mi nemamo dileme – spremni smo i želimo da ovdje živimo. Da se naša djeca ovdje rađaju i ostaju”, govori, dodajući da to nije puki emocionalni stav nego politička i društvena činjenica. Srebrenica ne može i ne smije biti teret žrtava genocida. Ona mora biti priča svih Bošnjaka u državi. Priča na državnom nivou, ali i svjetskom jer je Srebrenica jedinstvena”, podcrtava Peštalić.
U tom smislu, efendija ne traži sažaljenje za Srebrenicu, nego razumijevanje njene historijske i moralne težine. Ako se preživi Srebrenica, i ako u njoj opstane život, onda to, kaže, ima značenje daleko šire od lokalnog.
“Ako je Srebrenica stabilna i u njoj ima života, može biti primjer i učitelj čitavom svijetu. Mjesto gdje će se učiti i upozoravati na stvari koje mogu biti kobne.”
Bajrami bez članova porodice, ali s dostojanstvom i saburom
Govoreći o bajramima, efendija Peštalić ne pokušava sakriti bol koji ti praznici nose. Oni koji su izgubili najmilije osjećaju prazninu najdublje upravo tada.
“Trudimo se koliko možemo. Puno je majki koje nemaju svoje sinove, porodica koje nemaju sve članove – sve su to teške posljedice genocida genocida”, kaže.
Ali, unatoč svemu, bajrami se ne zaboravljaju. Duhovna dimenzija vjere, sabura i dostojanstva ostaje snažna.
“Ono što je specifično za njih jeste borba, snaga i taj sabur i dostojanstvo, kada je u pitanju život na ovom svijetu i u Srebrenici, tako i kada su u pitanju bajrami. Oni, unatoč svojoj tragediji i svemu što su proživjeli, pokazuju spremnost i pozitivnu energiju.”
Ljudi su, kaže, svjesni svojih vjerskih obaveza, ispunjavaju ih i trude se da u prazničnim danima budu oslonac jedni drugima. “Izvršavaju obaveze kurbana, žele da ga podijele onima kojima je potrebno.”
Suživot u Srebrenici i uvezene provokacije
Iako u svakodnevici obični ljudi žive mirno i s dozom uzajamnog poštovanja, efendija Peštalić priznaje da provokacija ima. I to ne malo. Međutim, s ključnom razlikom: one su, kako naglašava, uglavnom “uvezene“.
“Bude nekada provokacija koje su isplanirane, koje neko isplanira. Većinom to budu ljudi koji nisu odavde”, ističe efendija s naglaskom. Ti incidenti, prema njegovim riječima, rijetko dolaze iz redova komšija s kojima svakodnevno žive i dijele prostor, već od onih koji dolaze sa strane – s jasnom namjerom da naruše krhku, ali postojeću ravnotežu.
“Većinom, hvala Bogu, nema provokacija među običnim ljudima i mislim da je konačno vrijeme da razmišljamo pozitivno o projektima, ulaganjima, životu i djeci koja su tu rođena.”
Efendija podsjeća da su se povratnici od samog početka vodili principima dijaloga i komunikacije.
“Moram istaći Srebrenicu kao fenomen jer od početka su žrtve genocida krenule s principom uspostavljanja komunikacije među ljudima i uspostavljanja zajedničkih projekata.”
Taj pristup nije bio naivan – uvijek se pravila jasna razlika između onih koji su činili zločine i onih koji nisu. “Uvijek smo izdvajali ljude koji nisu svoje ruke uprljali genocidom i zločinima.”
Zahvaljujući tome, među običnim ljudima, kaže, postoji doza međusobnog poštovanja – naročito u vrijeme praznika. Taj tihi suživot, iako često nevidljiv spolja, ključan je za budućnost.
Efendija ističe da Islamska zajednica, ali i on lično, ulažu ogroman trud u stvaranje zdrave komunikacije među ljudima.
“Hvala Bogu, Srebrenica je uspjela da uspostavi normalnu komunikaciju i mi kao Islamska zajednica smo bili dosta uključeni u to. Ja sam lično trudio se koliko sam mogao, radio sam stvari koje i nisu u opisu imama. Naravno, uvijek ima i onih koji ne žele da bude tako, onih radikalnijih. Na nama je da se borimo da održimo nivo komunikacije među običnim ljudima.
Dodaje da se kroz sportske, kulturne i društvene aktivnosti pokušava graditi ambijent u kojem će ljudi imati osnovu za dijalog.
“Uključili smo se u sportske i kulturne aktivnosti. Željeli smo kroz druženja napraviti pozitivnu atmosferu, jer ako nemate minimalnu komunikaciju i poštovanje, onda je teško pričati o većim stvarima.”
“Guber je više od kluba”, kaže efendija s ponosom i nastavlja, “ovdje počeli otvarati komunikaciju među ljudima. Kada smo se tek vratili, na pola stadiona su igrali Srbi a na pola Bošnjaci. Tu smo uspjeli da zajedno igramo i pravimo pozitivnu priču. Uključivali su se i Srbi i Bošnjaci. To je jedna jako lijepa priča koja je u jako teškoj situaciji, kao i Srebrenica – ali se ne damo.
Demografska praznina: odlazak koji boli više nego igdje
Jedna od najvećih prijetnji opstanku Srebrenice nije samo institucionalna diskriminacija, nego i demografska praznina. “Gotovo da nema mjesta u svijetu da ne živi neko iz Srebrenice”, kaže efendija.
Kada neko ode iz Srebrenice, posljedice su trenutne i duboke. “Odavde kada ode jedna osoba, to je kao da ode 100 osoba iz drugog mjesta. Kada jedna osoba ode, ovdje se to osjeti, jedno dijete ako nije u školi – primijeti se.”
Dodaje da su iseljavanja najveći izazov koji pogađa budućnost zajednice. “Problem može biti u mlađoj generaciji, u našoj djeci koja su stasala u momke i djevojke. Ako ne budu imali perspektivu u Srebrenici, oni će morati napustiti naš grad.”
Zato stalno apeluje da se mora stvoriti ambijent poželjan za život – ne samo deklarativno, već kroz konkretne mjere.
Radna mjesta, a ne simbolika
“Mora se strateški ulagati u ove krajeve i shvatiti da su ovo dijelovi BiH i da je država stabilna koliko bude života i stabilnosti u Srebrenici, Bratuncu, Prijedoru, Zvorniku, Bileći, Foči, Gacku… To mora da klikne u našim glavama, da se okrene. Očigledno da trenutno nije naša politika usmjerena u tom pravcu, a stabilnost u Srebrenici i drugim gradovima ovisi o tome koliko ta mjesta učinimo ugodnim za život. Također, od krucijalne važnosti je obezbijediti ljudima posao. Moramo početi razmišljati u tom pravcu- radna mjesta, povratak. Moramo nešto ponuditi da ga privuče Srebrenica.
Islamska zajednica u tom smislu pokušava sistemski djelovati. “Mi smo razvili strategiju. Kupujemo kurbane od povratnika, distribuiramo meso gdje je potrebno, i to su modeli koji mogu biti uzor drugima.”
“Vjernik ne smije izgubiti nadu”
“Vjernik ne smije izgubiti nadu, može izgubiti sve osim nade. Mi imamo nadu, energiju i želju i borit ćemo se da sve bude bolje”, završava efendija Damir Peštalić za portal Radiosarajevo.ba.
