U posljednjih nekoliko mjeseci skoro da nema sedmice u kojoj nismo pročitali vijest o počinjenom samoubistvu u nekom od bh. gradova ili njihovoj okolici. Brojni su faktori koji mogu biti predstavljeni kao okidač za ovaj radikalan čin, a adekvatnim tretmanom ovaj problem je moguće sasjeći u korijenu.
O društvenom problemu samoubistava, koji je zahvatio i Bosnu i Hercegovinu, još uvijek se u dovoljnoj mjeri javno ne govori, a građani su izuzetno malo informisani o tome da je suicidalnost kod osobe moguće prepoznati, a samim tim i spriječiti najcrnji scenarij.
Pokušaji samoubistva dešavali su se i u Tuzli, a tamošnji tim stručnjaka na Klinici na psihijatriju Univerzitetskog kliničkog centra prilikom rada s pacijentima koji su bili na korak do smrti u proteklom periodu zabilježio je izuzetno dobre rezultate.
Pacijenti su kliniku napustili kao preporođeni, spremni nastaviti drugačiji način života, u kojem nema mjesta razmišljanju da eventualni problem riješe na najgori mogući način.
Ekonomski i socijalni problemi kao mogući okidači
Izuzetno je teško kazati koji su konkretni razlozi zbog kojih je osoba spremna ili je izvršila suicid, ali se kao mogući okidači navode ekonomski i socijalni problemi, prekid emocionalne veze, razvod braka, gubitak zaposlenja, finansijska nesigurnost, bolest u određenim situacijama…
Ipak, podloga ovog problema je izuzetno složena, a tuzlanski neuropsihijatar Elvir Bećirović kaže da ju je potrebno gledati u cjelokupnom kontekstu.
Ističe da se ovdje može govoriti o biološkim, psihološkim i socijalnim faktorima koji mogu rezultirati činom suicida.
“Biološki faktori imaju određenu težinu u svemu tome, u psihološkim možemo navesti razna odgojna iskustva, zatim iskustva iz djetinjstva, gdje je poznato da fenomen zlostavljanja u djetinjstvu povećava učestalost suicida kod odraslih osoba. Također, tu su i socijalni faktori u društvima, kao što su nezaposlenost, loša materijalna situacija, izolacija od ostalog društva… Svi ovi faktori mogu doprinijeti povećanju vjerovatnoće da će neko počiniti suicid, ali naravno, ne moraju biti ključni”, kaže za Klix.ba Bećirović.
Ratne traume također mogu imati određeni utjecaj, odnosno biti podloga koja će svojim širenjem u konačnici dovesti do suicidalnog ishoda.
Poznato je da ratni veterani s psihičkim problemima imaju veću stopu suicida u odnosu na opću populaciju, navodi sagovornik portala Klix.ba te dodaje da treba uzeti u obzir i to da većina osoba koja ima određeni duševni poremećaj ima i povećan rizik od mogućeg samoubistva.
“Depresija je na prvom mjestu i na nju treba obratiti posebnu pažnju. Tu su također i drugi emocionalni poremećaji, kao i ovisnosti. Svi ovi faktori se vrlo često zanemaruju, a npr. prema nekim istraživanjima u 50 posto samoubistava na neki način je uključen alkoholizam, zatim ovisnost o heroinu, kokainu… Čak i ovisnost o cigaretama povećava vjerovatoću da će neko počiniti suicid. U tom smislu osobe koje su doživjele ratnu traumu vrlo često upotrebljavaju alkohol, depresivne su i to doprinosi njihovom stanju”, dodaje neuropsihijatar iz Klinike za psihijatriju Univerziteskog kliničkog centra u Tuzli.
Povećava se stopa suicida kod ovisnika o kockanju
U korijenu problema već se počelo navoditi i kockanje koje je i zvanično označeno kao bolest ovisnosti, a prema istraživanjima, svaki peti ili deseti ovisnik (u zavisnosti od sredine) život okončava samoubistvom.
“Poznato je da je i kod njih uključen alkohol i druge psihoaktivne supstance i istraživanja pokazuju da se povećava stopa suicida kod ovakvih osoba”, kaže nam Bećirović.
On ističe i da je jedna od predrasuda da osobe samoubistvo učine impulsivno te da se u njihovom problemu ne može ništa učiniti kako bi se on riješio.
Prevencija je itekako moguća, a osim psihoterapije primjenjuju se i tretmani u liječenju ranije spomenutih psiholoških stanja koja mogu dovesti do najcrnjeg scenarija.
“Tretman tih stanja sprečava stopu suicida i mi obraćamo pažnju na te fenomene koji postoje kod pojedinih pacijenata. U mislima uvijek imamo šta treba poduzeti u određenim stanjima i kako se postaviti prema tim osobama”, nastavlja naš sagovornik.
Čak 80 posto osoba koje izvrše suicid na neki način barem jednoj osobi kažu o svom razmišljanju, zbog čega je potrebno povesti računa o svemu onome što nam najbliži srodnik ili prijatelj govori.
“Ovdje imamo nekoliko faza, a prvo se javlja želja za smrću. U drugoj fazi dolaze suicidalne misli, nakon toga se stvara suicidalni plan, a na kraju dolazi do pokušaja suicida koji se ne mora nužno ostvariti”, pojašnjava Bećirović te naglašava da je simptome suicidalnosti kod osobe moguće prepoznati.
Novi stil života nakon pokušaja samoubistva
Osobe koje su spriječene u svojoj najcrnjoj nakani često u Kliniku za psihijatriju u Tuzli dolaze s iskrenim pokajanjem te uviđaju da su napravile grešku.
Uslovi da se popravi narušeno mentalno stanje svakako postoje, ali je potrebno zalaganje medicinskih stručnjaka, članova porodice i prijatelja.
“Većina pacijenata dolazi s pokajanjem, ali također imamo i manji procenat onih koji dolaze i žale što nisu uspjeli. Obično takvi pacijenti nakon tretmana kod nas promijene stavove i način razmišljanja te pronađu način kako da izađu iz situacije koja ih je dovela do takvih razmišljanja i pokušaja. Nakon takvog čina osobe sagledaju sva dešavanja na sasvim drugačiji način i počinju pozitivnije razmišljati o svemu”, nastavlja Bećirović.
Često i sam pokušaj suicida predstavlja poziv u pomoć, budući da te osobe ne znaju kako same sebi mogu pomoći u određenim životnim okolnostima, a naš sagovornik kaže da tada porodica, okolina i cjelokupna zajednica postaju svjesnije problema i poduzimaju mjere pomoći.
“Česta je zabluda u javnosti da će osoba koja se odluči na samoubistvo to i učiniti, bez obzira na to šta mi uradili da im pomognemo. Također nije tačno ni to da bi razgovor s osobom o počinjenju samoubistva samo dodatno potaknuo tu osobu da to i uradi”, upozorava Bećirović koji savjetuje da sa suicidalnim osobama koje se same boje započeti razgovor treba postepeno ući u konverzaciju te doći do saznanja koji ih sve problemi muče.
Kažimo i to da statistike pokazuju da žene češće pokušavaju počiniti samoubistvo, ali ga muškarci češće u cijelosti sprovedu u djelo.
Također, muškarci u starijoj životnoj dobi, koji su izolovani, odnosno usamljeni, u većoj su opasnosti od počinjenja suicida, a prema savjetu stručnjaka, prevencija se može ogledati u uspostavljanju kontakata putem socijalnih mreža.
(Klix)
