Na snježnom planinskom vijencu, na nadmorskoj visini od preko 1000 metara, četrdesetak kilometara od Bratunca, na veliki pravoslavni praznik Aranđelovdan, Milosavljević se iznenada našao pred čoporom od 15 vukova.
– Bio sam u svojoj brvnari, koja se nalazi iznad Crkvina na planini Bijela breza. Krenuo sam u jutarnji lov na divlje svinje. Pustio sam kerove, računajući da će eventualno otkriti i potjerati divlje svinje, koje su se namnožile i pričinjavaju štetu poljoprivrednicima u okolnim selima. Ali umjesto divljih svinja, kerovi su “udarili” na vukove. Ubrzo su počeli da skiče, sav preplašen preda mnom se našao stariji pas Kamaz, neustrašivi slovački pak u lovu na divlje svinje – skoro u dahu Zoran opisuje nesvakidašnji prizor u kome se našao u planinskom masivu.
Potrčao je prema obližnjem potoku, gdje se čuo lavež, skičanje i režanje.
– Ugledao sam čopor vukova koji su kidali i jeli mog drugog kera Bonzu. U svom krvavom piru, zaneseni plijenom, od žubora vode potoka, nisu me ni primijetili. Latio sam se puške i pucao u pravcu čopora. Nastao je metež među vukovima, jer su se i dalje otimali za plijen. Nakon tri ispaljena metka, čopor se razbježao. Ostala su da leže tri mrtva vuka – priča Milosavljević.
Kokara kaže da je odstrijelio alfa vuka, odnosno predvodnika ovog čopora, starog oko 10 godina, zatim vučicu od oko sedam godina i mladog vuka od tri godine.
– Znao sam da se čopor vukova kreće ovim prostorima i dolaze do moje brvnare, ali nisam pretpostavljao da ih ima toliko – rekao je Milosavljević.
Kaže da su vukovi veoma opasni predatori i štetočine, ali veoma oprezne zvijeri te da znaju napasti i ljude kada su gladni ili kada uznemire čopor.
Po riječima ovog lovca, borba je bila velika. Nije se uplašio iznenadnog susreta sa čoporom. I sam u životnoj opasnosti, hrabro se upustio u borbu iz koje je, hvala Bogu, izašao nepovrijeđen.
– Mnogi ne znaju da je vučiji skok preko pet metara, a ja sam bio udaljen 50 do 70 metara od čopora – govori Milosavljević.
Zahvaljujući hrabrosti, prisebnosti i lovačkoj sreći, napravio je podvig o kome mnogi lovci samo maštaju.
– Našao sam se u svojevrsnom magnovenju, u pravom vučijem grotlu, ali i vremenskoj mećavi koja je tada vladala u planini. U takvoj situaciji veoma je važno ponašanje lovca i njegova psihofizička snaga i spremnost. Vjerujte, bio sam potpuno smiren, staložen i koncentrisan. Znao sam da su ranjeni vukovi najopasniji. U par skokova mogli bi da budu kod mene. Odlučio sam se na brzo pucanje iz klasičnog karabina i srećom sve se dobro završilo – priča Zoran, podsjećajući da je i ranije imao dosta duela sa vukovima.
Milosavljević žali mladog kera, brak jazavičara, starog dvije godine, kojeg mu je poklonio jedan prijatelj iz Novog Sada, ali mu je, veli, satisfakcija što je svog ljubimca osvetio, kao i stoku iz okolnih sela, koju su vukovi poklali u prethodnom periodu, što se često dešavalo.
– Moj Bonzo hrabro je izašao na megdan krvoločnim zvijerima. Na poprištu neravnopravne bitke ostala mu je samo glava i kičma, ali dok živim uvijek ću da pričam o njegovoj hrabrosti – naglasio je.
Još jedan detalj ostao je upečatljiv koga će se dugo sjećati naš sagovornik. Posebno uzbuđenje, veli, doživio je u trenutku kada je stariji pas prišao svom mrtvom drugu da se oprosti od njega.
– Sigurno deset minuta cvilio je nad njegovim ostacima tijela. I meni su suze krenule na oči. Takav prizor još nisam doživio u svom životu – prenosi Milosavljević bolnu i za njega veoma emotivnu scenu.
Svoje kerove, priča, doživljava kao dio porodice. Sam ih edukuje za lov i uvijek je nastojao da ima kvalitetne lovačke pse. Veli da su mu neki lovci nudili 5.000 evra da im svojevremeno proda crnog kopa, ali, naglašava, nikad nije ni pomislio da se, zbog novca, odrekne svog vjernog pratioca u prirodi i lovu.
Zoran kaže da nije upoznat o trenutnim pravilima koja regulišu nagrađivanje lovaca za odstrel vuka kao predatora, što je ranije bila praksa. Nekadašnji običaj da građani, posebno stočari, daruju lovca koji odstrijeli vuka, ovdje je zaboravljen.
– Prošao sam kroz selo Osmače sa vukovima na haubi automobila, zatim kroz Srebrenicu i Bratunac, ali niko nije darivao ni čarape. Taj običaj je nestao. Međutim, važno je da je smanjen broj predatora koji pričinjavaju štetu stočarima, tamane plemenitu divljač na ovom prostoru, a predstavljaju opasnost i za ljude i što sam ostvario lovački san i kuriozitet da u jednom danu odstrijelim tri vuka – ističe Milosavljević.
Kokara je lovac više od tri decenije, a ljubav prema lovu i prirodi, kaže, prenio mu je pokojni stric Miloš, ugledni lovac iz Bratunca. Način lova za koji se od početka lovne karijere opredijelio bio je “pirš”, odnosno pretraga, koji u brdsko-planinskim lovištima zahtijeva oprezno, skoro bešumno kretanje lovca, dobru kondiciju, odlično poznavanje terena i divljači na njemu, pravilno kretanje u zavisnosti od pravca vjetra, kao i perfektnu moć zapažanja.
– Lovim isključivo na viteški način. Imam poštovanje prema svakoj divljači. Volio bih da mogu da oživim svu divljač koju sam odstrijelio pa da je ponovo lovim. Posebno vukove, jer prema njima imam ogroman respekt zato što su najbolji lovci na svijetu – kazuje Milosavljević, koji, priznaje, ne učestvuje u hajkama na vukove, ali je zato prisutan na sajamskim manifestacijama na kojima se promoviše lov i priroda, kao i sportskim događajima, posvećenim prije svega borilačkim vještinama.
Kao veliki ljubitelj prirode i čistog vazduha Zoran dosta vremena provodi u svojoj brvnari, koju je prije šest godina sagradio u planinskom dijelu opštine Bratunac, koji se naslanja na područje srebreničke teritorije i odakle, kako kaže, pogled doseže i do Tare, u susjednoj Srbiji.
– Skoro svaki vikend sam gore u planini, gdje se najbolje osjećam. Baš na tom lokalitetu sudaraju se vazdušni cikloni sa Romanije, Zlatibora i Tare. Sve podsjeća na jedan ustalasali vir. Ne zna se kad je izdašnija priroda, da li ljeti ili zimi. Zato sam s velikom ljubavlju 2015. godine sagradio brvnaru od suve jelove građe, površine 32 kvadrata. Sve je ručni rad. Tokom gradnje vodio sam računa o svakom detalju, kako bi se, svojim ambijentalnim izgledom, objekat uklopio sa prirodnim okruženjem – kazuje Milosavljević, dodajući da je prošle godine, tik uz brvnaru sagradio i ljetnikovac, zatim šupu za drva i garažu za svog “defandera”, džipa “landrovera”, bez koga je nezamisliv dolazak na ove terene.
Zdrava planinska voda. Kokara sagradio tri spomen-česme
Kokara je mnogo vezan za ovo područje. Kaže da uživa u ljepoti netaknute prirode, na čistom planinskom vazduhu napaja se pozitivnom energijom, daleko od ljudske vreve, veli, zaboravi na bremenitu svakodnevicu koja nas okružuje.
– Uvijek ima nešto da se radi, dorađuje i pravi oko brvnare, ali i da se iznosi so i kukuruz za prihranu divljači – kazuje Zoran.
Prije nekoliko godina, na širem području Crkvina, Milosavljević je podigao i tri spomen-česme, posvećene njegovim najmilijim precima.
– Ovdje je najzdravija voda za piće koju konzumiramo samo moja porodica i ja. Crkvine su nekad bile srpsko selo, ali ovdje više niko ne živi. Ljudske duše nema u okruženju – priča Milosavljević.
U svojoj bogatoj lovačkoj karijeri ovaj iskusni lovac kaže odstrijelio je sve što postoji u našoj šumi. U riznici vrijednih trofeja je i jedan medvjed, odstrijeljen nakon rata u BiH.
– Radi se o kapitalnom primjerku, koji me je napao, jer je u blizini osjetio ljudsko meso. Bio sam u lovu na srndaća, kada se medvjed iznenada pojavio. Kidisao je u mom pravcu, bila je i tad delikatna situacija, ali sam uspio da ga odstrijelim i izađem kao pobjednik – prisjeća se vrijednog ulova od prije dvadesetak godina.
Uspješan lovac, kako kaže, ne bi bio da ne posjeduje kvalitetno oružje, ali i spremne lovačke pse.
– Lov je danas skup sport, tako da nije lako biti lovac. Ljudi teško žive, ali je lov posebna ljubav, koju samo lovci i pravi ljubitelji prirode i druženja mogu da razumiju – zaključuje Zoran Milosavljević Kokara.
Prvi vuk
Kokara je i 2005. godine odstrijelio kapitalnog vuka. Bilo je to na lokalitetu zvanom Poloznik, takođe na teritoriji opštine Bratunac.
– Malo je lovaca koji su u karijeri ubili četiri vuka, a pogotovo tri komada u jednom danu. Nadam se da će me sreća pratiti i ubuduće – kazuje Milosavljević.
Majstor karatea
Zoran Milosavljević je i veliki ljubitelj borilačkih vještina. Majstor je karatea sedmi dan i trener karate kluba “Tigar” iz Bratunca tri i po decenije.
– Lov i karate su moje dvije velike ljubav. Sigurno da nema uspješnog lova bez dobre snage i kondicije – ističe Kokara.
(Za Lovačke novine tekst napisao i fotografije objavio Mišo Lazarević)
