Pogled u historiju
Zvornik u srednjem vijeku
Zvornik je u starijoj prošlosti poznat kao srednjovjekovna tvrđava, naselje na rijeci Drini, te kao sjedište Zvorničkog sandžaka.
Prvi spomen Zvornika je iz 1410. Prvobitno se naziva Zvonik po zvoniku tamošnjeg franjevačkog samostana. Tvrđava je smještena na uzvišenju Velavnik, a u podnožju tvrđave razvilo se jako podgrađe (Podzvonik, Subsuonich) sa stambenim, privrednim i vjerskim objektima a koje je bilo spojeno i zaštićeno zidinama i kulama tvrđave. Njegov razvoj diktiraju Dubrovčani koji tu imaju svoju jaku koloniju koja se razvija u periodu 1415-1432. Kolonija je brojala 640 članova a njihov najveći broj dostignut je 1428, kada ih je bilo 238. Osnovna djelatnost je trgovina srebrom iz obližnjih rudnika, te zanatstvo. Poslije 1432. dubrovačka kolonija se raseljava u Srebrenicu i druge privredne centre u Podrinju.
Gradski knez Milut Pribisalic
Na čelu gradske uprave, kao gradski knez bio je Milut Pribisalić (1419-1426). Zvornik je imao svoje gradsko vijeće (Vijeće purgara) po saskom uzoru koje je vršilo upravu sa gradskim knezom i vojvodom. Grad je pripadao bosanskoj vlasteli braći Zlatonosovićima, a od treće decenije 15. st. Despotovini (do 1459). Grad je prvi put došao pod osmansku vlast 1439/1440, a konačno su Osmanlije zauzimaju Zvornik poslije pada Despotovine 1459/1460.
Zanimljivosti: Zvornik za vrijeme Osmanskog carstva
Nakon pada Bosne pod osmanlijsku vlast formirana su tri sandžaka: Bosanski 1463., Hercegovački 1470. i Zvornički 1480. Zvorničkom sandžaku pripadala je cijela sjeveroistočna Bosna.
U sastav Zvorničkog sandžaka ulazili su:
Kadiluk Srebrenica sa nahijama: Srebrenica, Ludmer, Kuslat i Subin
Kadiluk Zvornik sa nahijama: Zvornik, Perin, Teočak i Koraj
Kadiluk Gornja i Donja Tuzla sa nahijama: Donja Tuzla, Gornja Tuzla, Sapna, Spreča, Gostilj,Dramesin, Paske, Visovi, Jasenica i Smoluća
Kadiluk Gračanica sa nahijama: Gračanica, Grdačac, Srebrenik, Soko, Završ i Nenaviste
Kadiluk Bijeljina sa nahijama: Bijeljina i Janja
Kadiluk Birce i Knežina
Kadiluk Krupanj i Bohorina
Kadiluk Loznica ili Jadar i Pticar
Kadiluk Šabac sa Šapcem, Donjom i Gornjom Mačvom
Kadiluk Brvenik sa nahijama: Brvenik i Gošćanica
Pod Osmanlijama grad Zvornik se proširuje tako da su nastala dva grada: Gornji i Donji grad. U novoj orijentalno-islamskoj fizionomiji istaknuto mjesto imaju carske džamije sultana Mehmeda II i Bajezita II. Most preko Drine u gradu je podignut između 1548-1585. Razvija se brodogradnja obzirom na plovnost na Drini od Zvornika do ušća Save. Šire područje poznato je po gajenju vinove loze.
Franjevci su napustili Zvornik 1538.godine i prešli u i samostan u Gornjoj Tuzli. Već 1541. prelaze u novopodignuti samostan na lokalitetu Gradovrh, na oko 3 km sjeveroistočno od Donje Tuzle.
Kao nahija Zvornik pripada Smederevskom sandžaku do osnivanja Zvorničkog sandžaka oko 1480. Tu je sjedište Zvorničkog sandžaka do 1851. Od osmanskog osvajanja Zvornik je kadiluk. Zvornik je do 1533. stekao status kasabe (50 zanatlija sa 18 različitih zanata). Poslije Mohača (1526) Zvornik gubi stratešku važnost, ali je poslije Karlovačkog mira (1699) ponovo zadobija.
U 18. st. Zvornik je sjedište kapetanije i smatra se najtvrđim gradom u Bosni („ključ Drine“). U gradu je bila osmanska vojna posada do 1878.
Postosmanski period
Godine 1878. osmanlijsku vlast zamijenila je Austro-Ugarska. Zvornik je i dalje ostao kotarsko (sresko) sjedište, sa razvijenim zanatstvom i trgovinom. Iz popisa stanovništva 1910, vidi se da je grad te godine imao 732 kuće i 3.688 stanovnika, od čega 2.092 muslimana, 754 pravoslavaca, 185 katolika, 9 evangelista, 148 jevreja i 498 vojnih lica. Za vrijeme kraljevine Jugoslavije (1918-1941) Zvornik je sjedište Sreza. Od 1929. pripadao je Drinskoj banovini sa sjedištem u Sarajevu. U toku Drugog svjetskog rata, odnosno NOB-e (1941-1945), Zvornik je bio u sastavu Nezavisne države Hrvatske. Nakon Drugog svjetskog rata, Zvornik je središte sreza i općine, kasnije Međuopćinske regionalne zajednice (općine Zvornik, Bratunac, Srebrenica, Vlasenica i Šekovići).
Geografija Zvornika
Zvornik ima povoljan geostrateški položaj jer se u njemu ukrštaju važni putevi prema Sarajevu, Beogradu, Novom Sadu, Bijeljini i Tuzli. Skoro da je geografski lociran tačno na sredini puta za tri velika urbana centra: Beograd, Novi Sad i Sarajevo. Preko dva mosta na rijeci Drini odvija se drumski i željeznički saobraćaj sa svim dijelovima bivše Jugoslavije.
Općina Zvornik se graniči sa općinama Bratunac, Milići, Vlasenica, (na jugu), Šekovići, Osmaci, Kalesija, (na zapadu), Lopare, Ugljevik, Sapna i Bijeljina (na sjeveru), a na istoku rijekom Drinom i Srbijom.
Općina ima šezdeset i jedno naseljeno mjesto sa oko 13.000 domaćinstava organizovanih u 40 mjesnih zajednica. Pored grada Zvornika veća naseljena mjesta su: Kozluk, Karakaj, Krizevici, Glumina, Tršić, Drinjača, Đulići, Kamenica, Divic, Orahovac i dr.
Teritorija općine Zvornik, neposredno prije rata prostirala se uz lijevu obalu rijeke Drine u dužini od 52 km, dok se u dubini najviše prostire 26 km. 90% površine općine Zvornik je brdsko planinsko područje. Nadmorska visina kreće se oko 130 do 916 metara. Sam grad nalazi se na nadmorskoj visini od 146 metara. Klima je umjereno kontinentalna.
Kultura Zvornika
Nacionalni spomenici
Stari grad Zvornik
Na listi nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine za općinu Zvornik se nalaze sljedeći spomenici:
″Hadžibegova kuća (kuća Ljubović Hasanbega)″ (stambena graditeljska cjelina),
″Stari grad Zvornik″ (graditeljska cjelina).
Stanovništvo
Glavni članci: Demografija Zvornika i Spisak naseljenih mjesta u općini Zvornik
Poznate ličnosti
Abdulah Sidran
Elmir Jahić
Senahid Hadzic
Nazija Beganovic
Samir Muratović
Sejad Salihović
Said Husejinović
Ermin Bičakčić
Najslavniji vlastodrzci Zvornika kroz historiju
Osnivaci Zvornika- bosanska vlastela Zlatonosovici, despot Djuradj Brankovic, Kapetani Fidahici
Načelnici kroz historiju
Načelnici općine Zvornik od 1945. godine:
Nikola Manojlović (1945-1946)
Desa Popović (1946-1947)
Murat Muratović (1947-1949)
Osman Fidahić (1949-1950)
Mahmut Kavazović (1951-1952)
Mehmed Mustafić (1952-1954)
Mahmut Kavazović (1954-1955)
Ljubiša Popović (1955-1956)
Bahrija Kavazović (1956-1957)
Branko Ilić (prva polovina 1958.)
Vojo Perić (1958-1963)
Cvijan Đapanović (1963-1967)
Ljubinko Micić (1967-1974)
Mujo Vilić (1974-1981)
Hrusto Tupeković (1981-1983)
Mehmed Cekić (1983-1985)
Kemal Kadrić (1985-1986)
Dragan Miličević (1986-1988)
Mustafa Kamisalić (1988-1990)
Abdulah Pašić (1990-1992)
Branko Grujić (1992-1995)
Jovan Mitrovic (1995-1998)
Mirko Rebić (1998-2000)
Stevo Savić
Milorad Đokić
Budimir Aćimović (2004 – 2006)
Zoran Stevanović (od 2007)
