Hamdija Šišić iz Gornjeg Šepka više od pet decenija u lovačkom stroju

Kad se nešto voli, onda ni godine nisu prepreka da se čovjek time bavi. Primjer za to našli smo u selu Gornji Šepak kod Zvornika, gdje smo posjetili Hamdiju Šišića, koji se aktivno bavi lovom iako ima 82 godine. Nije sve kako je bilo prije pet decenija kada je prvi put izašao u lov, ali ga još služe i noge i oči.

0
Hamdija Šišić iz Gornjeg Šepka više od pet decenija u lovačkom stroju

Još kao dječak, sa 12 godina, Šišić je posjećivao lovačke svetkovine i družio se sa lovcima. Ljubav prema prirodi i lovu, utkana od ranog djetinjstva, nije prestala ni danas u devetoj deceniji života.

Lovac je postao 1970. godine. Bilo je to, sjeća se, u Valjevu, pošto je radio u tamošnjem preduzeću za puteve kao vozač kamiona. Prethodno je kupio lovačku pušku, a prvi oružani list sačuvao je do današnjih vremena. Takođe, posjeduje i člansku lovačku kartu koja datira od 1972. godine.

Od prvog dana, kaže, lov je smatrao plemenitom vještinom.

-Nikada nisam jurio neke trofeje. Za mene je bilo najvažnije druženje, čist vazduh i rekreacija, ali je bilo i ulova. Bilo je važno svega ponijeti u torbi, pa posjedati na livadi i družiti se – priča Hamdija, koji je počasni član LU „Soko” iz Kozluka.

Sa osmijehom na licu se sjeća kako je sve to izgledalo nekada, kada je on bio mlađan lovac. Naglašava da se to nije promijenilo ni do dana današnjeg.

-Ustajali smo zorom. Većina nas sa sobom je nosila čuturicu s rakijicom, jer dobrog početka dana nema bez dobrog gutljaja. Pogled bi nam uvijek bio na strani izlaska sunca, radi procjene, da li će nas pratiti lijepo vrijeme – kazuje ovaj vremešni, ali veoma vitalni čovjek, koji sebe naziva vječitim lovcem u srcu.

Na njivama, proplancima i prelijepim prirodnim krajolicima Gornjeg, Donjeg i Srednjeg Šepka, kaže, ostavio je najljepše godine. Priča nam kako je nekada lov bio posebna svetkovina, a lovci najugledniji stanovnici u svojim sredinama.

Hamdija Šišić iz Gornjeg Šepka više od pet decenija u lovačkom stroju
FOTO: Hamdija Šišić u devetoj deceniji života aktivni lovac

-I danas se sjećam tih naših druženja, gdje smo se nedjeljom, najčešće na Branjevu, okupljali i lovili. Dolazili su lovci iz svih okolnih sela, bili su to svojevrsni praznici lova – ističe Šišić. Sve su to, navodi naš sagovornik, bili dobri ljudi. Kaže da u to vrijeme, prije pet decenija, nije bilo lovačkih kuća, nego su se lovci, bukvalno, sastajali i družili na livadama.

-Posjedamo po travi, iznesemo iz ruksaka sve što smo ponijeli od naših kuća i onda do večernjih sati traje naše druženje – oživljava uspomene na jedno, kako kaže, nezaboravno vrijeme Hamdija Šišić, koji uživa veliko poštovanje među lovcima, kako u sekciji Šepak, tako i u matičnom udruženju.

Iako je zakoračio u devetu deceniju, Hamdija je poput „čigre” i vrlo bistrog uma. S lakoćom se sjeća mnogih datuma i događaja, koji su, kako kaže, utkani u njegov životni i radni vijek, a posebno onih koji se odnose na lovstvo ovog kraja.

Lovački uzor mu je bio Zijo Tahirović iz Gornjeg Šepka, kome je nekoliko godina nosio lovački ruksak, a među lovačkim veličinama ovog kraja pamti imena Koje Nikolića iz Roćevića, Dušana Tekića iz Jasenice, Mehdina Kadrića iz Gornjeg Šepka i mnogih drugih.

-Trudio sam se da uvijek budem dobro sa ljudima, da razvijamo drugarske i prijateljske odnose – naglašava Šišić.

Posebno je, dodaje, bio vezan za ljude iz Valjeva i Loznice, prije svega svoje radne kolege, sa kojima je, kako kaže, proveo mnoge godine.

-Imam veliki osjećaj i ljubav prema Srbiji. U valjevskom i lozničkom kraju radio sam od 1963. do 1992. godine, gdje sam upoznao dosta ljudi iskrenih prijatelja. U Srbiji sam stekao i penziju, a tu, preko Drine, u Loznici, srednju školu su završili i moje dvoje djece – sin Ekrem, koji sada živi u Međašu kod Kalesije, i kćerka Esma, koja je sa svojom porodicom u Nirnbergu u Njemačkoj.

Šišić pamti i saradnju koju su svojevremeno imali ovdašnji lovci sa kolegama preko Drine, prije svega sa lovačkim društvom „Vidojevica” iz Lešnice kod Loznice.

-Mnogo smo bili upućeni jedni na druge. Naši prijatelji iz Lešnice, sjećam se, godinama su nam obezbjeđivali zečeve, od 50 do 100 komada. Bila je baš velika sloga među nama. Od te stare garde lovaca iz Lešnice, imao sam priliku da prije dvije godine vidim Miodraga Brezjačanina-Šećera.

Po završetku rata u BiH, Hamdija se vratio u rodni kraj iz Austrije, gdje je proveo pet godina, a među prvim koracima koje je preduzeo bio je susret sa svojim nekadašnjim radnim kolegama iz preduzeća za izgradnju puteva u Loznici i Valjevu.

-Imao sam veliku želju da ih vidim. Teško je riječima opisati našu sreću kad smo se ponovo sreli. Ljudi su u penziji, ali nas veže jedno nezaboravno vrijeme tokom našeg zajedničkog rada i druženja – u jednom dahu, ozarenog lica, priča o susretima sa svojim nekadašnjim kolegama ovaj penzioner i lovac iz Gornjeg Šepka, sela iznad rijeke Drine, na 25 kilometru magistralnog puta Zvornik-Bijeljina.

Hamdija Šišić iz Gornjeg Šepka više od pet decenija u lovačkom stroju

U svom pet decenija lovačkom stažu, Hamdija je uglavnom lovio zečeve i fazane. Na lovačkom „visku”, priznaje, nije bilo nekih posebnih trofeja.

-Divljač za mene nije bila samo meta. Postoji nešto što se zove lovačka etika i tu nema pogovora – kategoričan je Šišić, naglašavajući da su u lovu veoma važni disciplina i poštovanje lovčkog kodeksa.

Kroz dugogodišnju životnu i lovačku praksu imao je i dobre lovačke kerove: barake, posavce, srpske trobojne goniče. Dodaje da je za lovca važna i puška, ali je važnije oko, da ga prati dobar pogled. I, naravno, da bude dobrog raspoloženja.

U bogatom lovačkom opusu, razumljivo, dosta je i lovačkih šala i anegdota. Mnogi su se, kaže stari lovac, „lijepili” na lovačke priče, koje su domišljato, na njima svojstven način, plasirali istinski ljubitelji lova i prirode.

U sekciji Šepak, koja okuplja više od 40 lovaca iz Gornjeg, Donjeg i Srednjeg Šepka, kažu da je Hamdija čovjek za primjer.

-Svojim osmijehom unosi nam posebnu vedrinu. Kod njega nikad ne možete primijetiti neku nelagodu i da mu je teško. Pozitivnom energijom baš zrači u našoj sekciji – čujemo od Pašage Omerovića iz Srednjeg Šepka, višegogodišnjeg kolege u lovu.

I danas, kada je zakoračio u devetu deceniju, Hamdija izlazi u lovište.

– Zdravlje me, s obzirom na moje godine, dobro služi. S puškom o ramenu prošetam do obližnjih šuma, odnosno proplanaka, sa svojim prijateljima lovcima uvijek se lijepo osjećam. Volim ovaj narod, moje kolege lovce, ovu ljepotu prirode.

Na kraju razgovora stari lovac će još reći:

– Vjerujte, meni lov produžava život. Ljubav prema lovu i ljudima me održala sve ove godine. Nema veće sloge i ljubavi od lova, nema bolje organizacije od naših lovačkih udruženja. Mlađim lovcima poručujem da se uvažavaju i da budu dobri drugovi, ali i da poštuju zakone o lovstvu i vode računa o svom ponašanju u lovu – zaključuje Hamdija Šišić, jedan od najstarijih lovaca u priobalju Drine, istovremeno izražavajući zahvalnost Lovačkom savezu što je, kako kaže, dao ovakvu demokratiju lovstvu u Republici Srpskoj.

Poštenje za deset
Vraćajući se iz lova, u blizini graničnog prelaza na Drini kod Šepka, prije nekoliko godina Hamdija Šišić je pronašao novčanik s novcem i raznom dokumentacijom. Manifestujući osvjedočeno poštenje koje ga krasi čitav radni i životni vijek, već narednog dana uspio je da pronađe vlasnika izgubljenog novčanika.

Hamdija Šišić iz Gornjeg Šepka više od pet decenija u lovačkom stroju

O tom događaju ovaj vremešni mještanin Gornjeg Šepka priča:

-Poštenje i neokaljeni obraz vrijedniji su mi od svakog blaga. Ni u jednom trenutku nisam se dvoumio da pronađeni novčanik s novcem i dokumentima zadržim, već sam odmah, po dolasku kući, razmišljao kako da stupim u kontakt sa njegovim vlasnikom – govori Šišić, dodajući da je u novčaniku bilo 60 evra, 100 konvertibilnih maraka, 2.500 dinara, dvije platne kartice i razna druga dokumenta, koja su, ispostaviće se ubrzo, pripadala Stojanki Tešić iz Loznice.

On kaže da ima dosta poznanika i prijatelja u Srbiji, te da novac nije vratio zbog slave, već zato što to nisu njegove pare.

-Da je bilo milion maraka, isto bih postupio. Meni je najvažnija sreća i zdravlje moje porodice – kazuje ovaj skromni čovjek, čiji je gest odjeknuo ne samo među stanovnicima ovog kraja, nego i među lovcima u priobalju Drine.

Susret sa Vladom Zečevićem
Hamdija Šišić pamti i susret sa Vladom Zečevićem, prvim poslijeratnim ministrom unutrašnjih poslova u FNRJ.

-Početkom pedesetih godina prošlog vijeka ovaj čuveni pravoslavni sveštenik iz Loznice, koji je potom bio istaknuti društveno-politički radnik u nekadašnjoj Jugoslaviji, dolazio je na okupljanja i druženja lovaca na brdu Gradac, između Roćevića i Lokanja. Kao dječak upamtio sam s kakvim odušeljenjem su ga ljudi dočekali, ali i kako je on bio neposredan i narodni čovjek.

-Kad odem u Loznicu, često posjetim njegov spomenik, koji se nalazi u centru grada. To je moje poštovanje prema tom čovjeku – ističe Šišić.

Vozač i u devetoj deceniji
Hamdija Šišić posjeduje vozačku dozvolu skoro šest decenija. Volana se ne odriče ni danas, u 82. godini života.

-Svake dvije godine mi produžavaju vozačku dozvolu. Sa svojim „golfom” najčešće krstarim na relaciji Međaš-Gornji Šepak, a vozim i do Tuzle, zatim do Zvornika, Loznice, Bijeljine…

(Preuzeto sa zvaničnog sajta lovcirs.com tekst i fotografije Mišo Lazarević)