Četrdesetšesta priča – Zvorničke priče
Odakle početi u ovom sabiranju cjelogodišnjih utisaka? Možda od filma „Sretna Nova četrdeset deveta“ ovogodišnjeg pobjednika „Pule“, koji smo nedavno gledali u Zvorniku. U filmu ima dosta tužnih scena, pa se narod dobro isplakao. Doduše, i bez filma dođe čovjeku često da se ispalače. Naročito su plakale Zvorničanke. To ne čudi, jer su one po tradiciji dobre plačljivice. O tome čak svjedoči pjesma „nit od kiše nit od bijela snijega, već od suza zvorničkih cura“.
Samo sva sreća pa je zvornički bioskop u ovoj godini dobio novi balkon, pošto se tamo uvijek nađe neko rame za plakanje. U principu niko se ne penje na balkon zbog plakanja i zbog filma. Tu se, naime, dešavaju takve erotske scene da često možeš uhvatiti i glumce kako sa platna zbunjeni i uzbuđeni prate zbivanja na balkonu. Balkon nas je, onako otuđene na teškom vremenu, koliko – toliko zbližio. Hvala mu!
Osamdeset šesta Zvorniku je donijela i novu ljetnu baštu. To je jako dobra stvar. Pogotovo što je nadomak korzoa. Popiješ dva, tri piva i skupiš hrabrosti da Njoj ili Njemu priđeš. A ako dobiješ korpu opet su tu bašta i pivo da se tješiš do mile volje. Bašta je, inače, vlasništvo košarkaša „Drine,“ koji u ovoj sezoni -na domaćem terenu – igraju kao da su pili pokvareno pivo.
Kad smo već kod sporta – i fudbaleri „Drine“ su nas strahovito razočarali svojim drugim mjestom. Previše su zaokupljeni umiranjem u fudbalskoj ljepoti, a pomalo i mućkama, pa sigurno neće biti prvi. Ali neće se boriti ni za opstanak, a to je ono što nas boli. Zadnjih godina umirali smo sa fudbalerima u grčevitoj borbi za opstanak – do posljednjeg kola. Sad nam, izgleda, predstoji dosadno fudbalsko proljeće, pozorište na stadionu. A kad već nemamo pravo, šta će nam i fudbalsko?
A one male odbojkašice jednostavno treba zabraniti. One, zapravo, negiraju osnovne fizièke zakone, jer iz ništa prave nešto. Bez prebijene pare prve su u Republièkoj ligi, pa još i po Jugi dijele lekcije. Krajnja drskost!
Ali nećemo više o sportu. Hoću malo o prosvetnim radnicima. Svi se žale na male plate, ali oni su ogorčeni. Ilustrirajući teškoće, jedan od njih na zvaničnom skupu reče kako prosvetni radnici idu kod obućara da poprave
cipele, jer nemaju pare za nove. Ma trebaju da budu sretni ako ih uopšte poprave. Jer, šta da se obućari, njihovi
bivši učenici, sjete kako su ih nastavnici davili sa „Tihim Donom“, dijalektičkim materijalizmom i vodozemcima.
E, onda bi cipele ostale šuplje.
I tako, eto, osamdeset i šesta odlazi. U hladnom i vjetrovitom Zvorniku zbližavaju nas i zagrijavaju, pored velikih balkona u bioskopu, i dugački redovi za plaćanje struje, telefona itd. Ako baš hoćete pošteno da se zagrijete uđite u autobusku stanicu da kupite mjesečnu kartu. Tamo čak nema ni redova. U onoj gužvi, gdje svako svakog gura, može se provesti pet-šest dana i tako uštedjeti kubik drva. Priča se, mada nije provjereno, da su se tu dvoje mladih upoznali i da je na kraju brak ‘pao’. Doduše, nisu baš čitav medeni mjesec proveli na stanici ali je „Drina – trans“, kao logičan kum, trebala bar odobriti vožnju na jednu kartu.
Jedna od omiljenih tema „Subotnjih priča“ bili su i dvonožni butici -stambolski izletnici. Pred robnom kućom ih se namnožilo previše pa su, slijedeći svoj trgovački njuh, zaposjeli nove prodajne prostore. Hotel je pri tome najatraktivniji pošto ima pristojna ogledala. Mušterija tako može vidjeti šta kupuje, ako od silnog alkohola može bilo šta da vidi.
A Radio – Zvornik je čitave godine pjev’o. On pjeva i kad mu se plače zbog onih ‘šumova’ u srcu. Za svojih deset godina poklonio vam je i jedan lijep koncert sa Sinanom, Halidom i Hasanom Dudićem. Oni su za radio te večeri pjevali džabe, ali će za Novu godinu dići dobru paru – po dvjesta, trista, pa čak i petsto miliona. Otprilike koliko vezilja u „Vezionici“ sa svojom trećom smjenom zaradi za desetak godina. Zato, vezilje, ne jadikujte, već pjevajte! Neke estradne zvijezde počele su u autobusu, neke u kafanama. Zašto se to ne bi moglo za mašinama.
Možda osamdeset sedma zaista bude sretna!
(Zvornicki.ba)
