Sa 171 odigranom utakmicom u Bundesligi, Sejad Salihović treći je na listi fudbalera Hoffenheima, pri čemu su samo Andreas Beck i Sebastian Rudy igrali češće. Njegovih 46 golova u Hoffenheimu je premašio samo Andrej Kramarić. No, ako se tome dodaju nastupi za Hoffenheim u nižim ligama, “Sali” zauzima prvo mesto u obje kategorije.
Stoga ne čudi da 35-godišnjeg Bosanca smatraju simbolom TSG Hoffenheima. Igrač koji je nosio dres sa brojem 23 u čast Michaela Jordana, odnedavno je zadužen za rad s mladim kategorijama Hoffenheima, otvorio je dušu za oficijelnu klupsku stranicu. prenosi Radio Sarajevo.
Sali, recite nam nešto o svom djetinjstvu.
Sejad Salihović: Rođen sam u Loznici, malom gradu koji sada pripada Srbiji, ali odrastao sam s druge strane rijeke Drine, u selu Gornji Šepak, koje ima manje stanovnika od Hoffenheima i nalazi se Bosni i Hercegovini.
Vaša porodica morala je pobjeći zbog rata u bivšoj Jugoslaviji početkom ’90-ih. Kakva su sjećanja na to vrijeme?
Salihović: Ne sjećam se tako dobro, bio sam mali. Ali znam puno iz onoga što su mi pričali roditelji. Rat im je promijenio cijeli život. Morali su napustiti svoju kuću koju su zauzeli srpski vojnici. Imali smo sreću da smo preko Slovenije i Austrije stigli u Njemačku. Da smo ostali, teško bismo preživjeli. To je bilo jako teško vrijeme za moje roditelje, majka je u ratu izgubila rodbinu, ali mi smo preživjeli. Žalosno je šta politika može učiniti. Sada smo vratili kuću u BiH.
Izgradili ste novi život u Berlinu…
Salihović: Dobili smo veliku pomoć, ali nije bilo lako. Nisam znao njemački, ali mi je ipak dopušteno da pohađam školu.
U kojoj mjeri su vas ta iskustva oblikovala?
Salihović: Imao sam osjećaj da se uvijek moram izboriti za sve. To me je na neki način ojačalo. U jednom trenutku njemačke vlasti su nas htjele poslati natrag u BiH, a ja sam već bio u Herthi BSC. Dieter Hoeness, koji je u to vrijeme bio klupski menadžer, odvezao me u ured za imigraciju i zauzeo se za mene i moju porodicu. Kad sam imao 18 godina, napokon sam se okrenuo profesionalnom fudbalu.
Je li istina da ste fudbal počeli igrati tek kada ste imali 11-12 godina?
Salihović: To je tačno. Moj stariji brat Mirza jednom me odveo na trening Minerve 93, kasnije sam prešao u Herthu 03 Zehlendorf i sa 15 godina došao u internat Hertha BSC, gdje sam dijelio sobu sa budućim mladim njemačkim reprezentativcem Patrickom Ebertom. Nakon toga, sve se dogodilo vrlo brzo.
Čak ste se htjeli pridružiti njemačkoj juniorskoj reprezentaciji!
Salihović: Da, učestvovao sam u DFB kampovima sa igračima kao što su Bastian Schweinsteiger i Piotr Trochowski. Ali, s obzirom da nisam dobio njemački pasoš, nisam igrao nijednu međunarodnu utakmicu, odlučio sam se za Bosnu i Hercegovinu u U21 uzrastu.
U Bundesligi ste debitirali u dresu Herthe?
Salihović: Zabio sam 14 golova u prvoj polusezoni za drugi tim u Regionalligi, a debitirao u Bundesligi u vrijeme trenera Falka Götza. S igračima poput Josipa Šimunića, Nika Kovača, Yıldırayja Baştürka, Marka Pantelića ili Fredi Bobića, ekipa je bila vrhunska.
Prešli ste u Hoffenheim 2006. godine. Od Berlina do provincije Kraichgau, iz Bundeslige u regionalnu ligu – nije li to spuštanje tri stepenice niže?
Salihović: Kad sam došao u Hoffenheim, zapitao sam se: Zašto sam završio ovdje? Ali brzo sam shvatio da je to ispravna odluka. Ja ionako nisam gradska osoba i više volim tišinu, posebno u starosti. Berlin je vrlo kompliciran grad, Hoffenheim mi je prijao…
Dvije godine kasnije vratili ste u Bundesligu!
Salihović: Prošli smo korak od regionalne lige do Bundeslige, a bili smo i prvaci jeseni. Nevjerojatno vrijeme. Ovo su sjajne uspomene.
Igrali ste glavnu ulogu u legendarnom spašavanju Hoffenheima 2013. jer ste pretvorili dva penala u Dortmundu za pobjedu 2:1.
Salihović: Jürgen Klopp je izveo najjači tim protiv nas iako Dortmundu pobjeda ništa nije značila. Nakon nekoliko minuta Lewandowski je pogodio za 1-0 i BVB nas je mogao do poluvremena razbiti 4:0 ili 5:0. Na odmoru smo rekli sebi: Gubimo samo 1:0, ništa nije gotovo… Nije bilo dilema da ću ja pucati prvi penal, pogotovo nakon što mi je Roberto Firmino dao loptu. Drugi penal sam po sredini savladao Kevina Grosskreutza koji je zamijenio isključenog golmana Weidenfellera.
Koji trener vas je najviše oblikovao?
Salihović: Ralf Rangnick. Nije bilo lako s njim, svađali smo se po četiri puta sedmično. Ali, to me je ojačalo. Rangnick mi je pokazao razliku između čistog talenta i profesionalnog ponašanja. I uvek je bio iskren, to sam kod njega cijenio.
Postali ste reprezentativac Bosne i Hercegovine igrajući u Hoffenheimu…
Salihović: Igranje za reprezentaciju bilo je sjajno iskustvo, to me je približilo mojoj zemlji, mom jeziku i mojoj kulturi. Tamo sam vidio kakve stvari je donio rat. Shvatio sam koliko sam imao sreće što mi je fudbal omogućio ovakav život.
Sa “Ljiljanima” ste se kvalificirali za Svjetsko prvenstvo 2014. u Brazilu.
Salihović: Povrijedio sam se na pripremama, desetak dana prije Svjetskog prvenstva. Miralem Pjanić, koji je tada igrao za Romu, koristio je usluge klupskog fizioterapeuta koji mi je pomogao, ali nisam mogao istrčati sprint. U prvoj utakmici protiv Argentine u Marakani sjedio sam na klupi 90 minuta. Srce mi je puklo od tuge. Brazilski gledaoci bili su na našoj strani, to je bio sjajan osjećaj. Uspio sam odigrati 30 i 15 minuta protiv Nigerije i Irana. Naravno da sam debi na Mundijalu zamišljao drugačije, ali to je ipak bilo sjajno iskustvo.
Osjećate li se više kao Bosanac ili Nijemac?
Salihović: Osjećam se kao Bosanac, jer sam tamo proveo prve godine svog života, a moja porodica dolazi iz ove zemlje. Ali živim u Njemačkoj već 30 godina i usvojila sam mnoge njemačke karakteristike poput discipline i poštovanja. Drugi život dugujem Njemačkoj.
