U vremenu kada su loše vijesti često u prvom planu, jedna poruka pristigla našoj redakciji podsjetila nas je da ljudskost još postoji – tiho, nenametljivo i bez ikakvog interesa.
Riječ je o događaju koji se desio 27. januara 2026. godine u mjestu Divič kod Zvornika, a čitateljka nam se javila s molbom da njenu poruku objavimo u izvornom tonu, kako bi se javno zahvalila čovjeku po imenu Elvis, koji joj je pomogao u teškom trenutku.
Kako navodi, putovala je sa svoje dvoje djece, od kojih je jedno beba, iz pravca Bratunca prema Kalesiji, kada joj se automobil pokvario u blizini kamenoloma Jošanica, na putu prema Zvorniku. Vozilo je ostalo bez kočnica, ručna kočnica nije radila, a automobil je potpuno stao.
Bez novca, bez pomoći i bez ikakvog rješenja, majka je s djecom krenula pješke tražiti pomoć, a nakon više od kilometra hoda stigla je u zvorničko naselje Divič, gdje je srela čovjeka koji, kako kaže, nije okrenuo glavu.
Njenu poruku, koju nam je poslala isključivo kako bi se zahvalila i pokušala ponovo pronaći Elvisa, prenosimo u nastavku.
PORUKA ČITATELJKE:
IMA NADE U LJUDE ❤️
Želim podijeliti jedno iskustvo koje nam se desilo 27.01.2026. godine na području mjesta Divič, u nadi da će podsjetiti sve nas da ljudskost još postoji.
Na putu smo ostali s autom – kočnice su potpuno otkazale, ručna kočnica nije radila, automobil je jednostavno stao. Sa mnom su bila dvoje djece, od kojih je jedno beba. Bez novca, bez pomoći, bez rješenja. Strah, nemoć i tišina pored puta.
Krenuli smo pješke tražiti pomoć.
Prvi čovjek na kojeg smo naišli bio je u radnom odijelu. Znam samo da se zove Elvis. Zaustavila sam ga i objasnila šta se desilo. Saslušao je našu priču, vidio djecu i bez mnogo pitanja rekao da se to ne može riješiti na licu mjesta i da je potreban šlep.
U tom trenutku to nam je bilo nemoguće, jer nismo imali sredstava.
Tada je taj čovjek uradio nešto što se ne zaboravlja.
Nazvao je njemu poznatu osobu, organizovao šlep, rekao da se automobil odveze do prvog majstora i jasno rekao da on preuzima sve, da će on to regulisati i platiti. Bez interesa, bez slikanja, bez pitanja ko smo i odakle smo. Samo – čovjek prema čovjeku.
Bilo nam je i neprijatno i teško i lijepo u isto vrijeme. Stid zbog situacije, ali ogromna zahvalnost jer smo shvatili da ima još insana i da nije sve izgubljeno.
Automobil je prevezen, situacija riješena, a djeca su bila sigurna.
Danas, kada smo se malo oporavili i stali na noge, planiram ponovo otići na mjesto gdje smo ga sreli, u nadi da ću ga pronaći i vratiti svaki fening, jer takvi ljudi to zaslužuju.
Ovo pišem bez imalo stida, jer primiti pomoć u nevolji nije sramota.
Sramota je okrenuti glavu – a Elvis to nije uradio.
Ako ova poruka dođe do njega:
Hvala ti, čovječe.
Zbog tebe vjerujemo da ima nade u ljudskost i u bolje sutra.
Ova priča nije objavljena da bi se neko promovisao, već da bi se podsjetilo koliko malo je potrebno da se nekome promijeni dan – ili spasi noć.
Ako prepoznajete Elvisa ili znate o kome je riječ, ova majka bi mu, kako kaže, voljela lično zahvaliti.
Jer – ima nade u ljude (Azra).
(Zvornicki.Ba)
