Asima Pjanić živjela je u selu Jusići, gdje je, kako je ispričala, od mještana oduzeto oružje, uz obećanje da ih niko neće dirati.
“Mi smo tu ostali da živimo do 27. maja… Tog maja ujutro bio je napad”, prisjetila se svjedokinja.
Ona je navela da joj je otac otišao u drugu kuću na vrhu sela, a da se ona sa majkom, braćom i sestrama prvo skrivala u podrumu njihove kuće, a potom su prešli u kuću kod nene. Odatle ih je, kako je navela, istjerao vojnik govoreći im da kuća gori.
Pjanić je rekla da je potom vidjela da gori zavjesa u njihovoj kući i da je povikala, dozivajući oca. Ispričala je da joj je jedan vojnik stavio pušku na čelo, a da je drugi pritrčao i kazao mu da je naredba da se ne diraju žene i djeca.
Ona je rekla da su mještani upućeni prema stanici, a da je pored ograde kuće Sinana Ibrahimovića vidjela poredane muškarce. Pjanić je kazala da se sa rodicom vratila do kuće da nešto uzme i da su vidjele krvavog amidžu.
“Samira je vrisnula: ‘Ostavite ga, nemojte ga dirati’”, navela je svjedokinja, dodavši da su u dvorištu bili vojnici koji su im rekli da se vrate.
Ispričala je da su odvedeni u školu u Malešić, odakle je sa majkom i svjedokinjama “M” i “K” izvedena u dvorište, gdje je vidjela oca Asima Ibrahimovića, kao i rođaka Mensura. Dok su sjedili ispod borića, kako je kazala, stigla su dva autobusa, u koje su ulazili mještani Jusića.
“Ne plači, ne boj se. Pomoći će Pero Radić”, prisjetila se svjedokinja riječi oca, dodavši da su iz nekog razloga ostali kod škole.
Ona je rekla da je otac strahovao za nju pošto je imala 17 godina i da joj je govorio da se on ne boji domaćih Srba, nego onih “sa strane”. Pojasnila je da je bilo dosta nepoznatih vojnika.
Dodala je da su ih pred mrak vratili u školu, a da se u noći pojavila “Perina lada” i da su dva vojnika, od kojih je jedan bio Radićev brat, kazali njenom ocu i rođaku da krenu s njima na pregovore.
Pjanić je rekla da su one odvedene u jednu kuću i da su vođene na ispitivanje. U foto-albumu prepoznala je jednog od vojnika koji su ih ispitivali. Kazala je da su sutradan ujutro odvedene u čitaonicu, gdje se pojavio Radić.
“Miluje mog brata po glavi… kaže: ‘Čika Pero što je mogao uraditi, uradio je’”, rekla je svjedokinja, dodavši da je Radić kazao da će otac doći za njima za četiri do pet dana.
Ona je rekla da je duže vremena vjerovala da joj je otac živ i da ga je Radić spasio, ali da su njegovi posmrtni ostaci, kao i rođaka Mensura i drugih muškaraca iz Jusića, pronađeni u “Raminom grobu”. Svjedokinja je kazala da cijelo vrijeme prebacuje sebi što je dozivala oca kada je vidjela da im gori kuća, jer misli da bi ostao živ da nije izašao iz šume.
Pjanić je na pitanja Odbrane rekla da ne zna da li su njen otac i Radić razgovarali tog dana i zbog čega je vjerovao da će im pomoći. Kazala je da joj je jedan vojnik u Malešiću rekao da su “zaplatili” zbog ubistva dva čovjeka.
Pero Radić, Božo Vidović, Petko Tomić, Branko Studen i Vlado Ristanović optuženi su za ubistva najmanje 48 osoba i progon stanovništva bošnjačke nacionalnosti iz Jusića u maju 1992. godine.
Suđenje se nastavlja 21. marta.
