Pretprazničke slike (Stari i novi albumi) – Zvorničke priče

 

Dvadesetdeveta priča

Pretprazničke slike (Stari i novi albumi) - Zvorničke priče
Piše: Hasan Hadžić

Ni „majevi“ nisu što su bili! U moje đačko doba, praznici rada bili su glavni događaj. I nismo im se radovali samo zbog neidenja u školu, već više zbog priredbi, nadahnutih recitala o umornim, ali sretnim licima treće smjene, najtoplijoj i najdražoj plavoj boji radničkih bluza…

Jako važna stvar je bilo da baš tvoja učionica bude najokićenija i najprazničnija, pa su cvijetnjaci i livade ostajali pusti, bez ičega što bi bar podsjećalo na cvijeće. I pleli smo vijence i vijence…

Sa žalom se sjetih tih naših prazničnih uzbuđenja nekoliko dana prije ovog posljednjeg Praznika rada. Kriva je bila jedna grupa učenika koji su lijepili praznične parole na izlazima. Nekad smo mi o Prvom maju pisali maslačkom, beharom, srcima…

A oni su imali svežnjeve plakata i parola, odštampanih masovno, za nekoliko godina unaprijed. I šta im se samo dogodilo u jednoj buregdžinici! Lijepe oni, tako, parole na staklo izloga, a iznutra mami neodoljiv miris friškog bureka. Naravno, đaci uđu i dobrih pola sata se zabave sa po dva bureka i jogurtom. Dobar burek i dobra priča i praznik bi zaboravljen. Zaboravljena je, na polasku, i gomila plakata.

Buregdžija i dan danas muku muči šta će s njima. Ako ćemo pošteno, najkorisnije bi bilo da u njih pakuje bureke. Međutim, ispalo bi, po nekima, da on time privatizuje praznik i parole za sebe, al’ Prvi maj nije samo praznik bureka i buregdžija, već svih radnih ljudi i građana. Bar tako piše u knjigama i dokumentima.



U životu je, naravno, drugačije. Malo kome je praznik značio više od onog pukog neidenja u školu ili na posao. Naročito je malo bilo zajedničkih proslava i priredbi u fabrikama i sličnih obilježavanja. Radnici su bježali u rodna sela, na livade, a viši slojevi su se povlačili u najtamnije kutke svojih vikendica, nadoknađujući, danas nesigurnu, hladovinu mandata.

Jedino se radio trudio da dočara prazničnu atmosferu koje nema. Najavljivani su programi i manifestacije koje se neće održati. Zbog kiše ili nečeg drugog. To više nije važno. Važno je da postoje planovi i programi svečanosti, krojeni za deset godina unaprijed.

A svako vrijeme ima neku svoju dušu. Valjda zbog toga bureci mirišu ljepše nego majevi, učionice više nisu ikebane đačke mašte, lica treće smjene umorna, ali sada bez traga sreće. Opet nešto nije u redu sa bodom. A dosadilo, brate, i štrajkovati.

Na brežuljcima tek poneka stidljiva slavljenička vatra. I niko se tome ne čudi. I niko se ne čudi što se niko ne čudi.

(Zvornicki.ba)

Podijelite nas :