Sabrija i Ismeta ekshumirani su iz masovne grobnice Crni Vrh na području Zvornika, a u vrijeme pogubljenja imali su dvije, odnosno tri godine.
Njihov identitet potvrđen je DNK analizom koja je obavljena u Institutu za nestale osobe (ICMP) BiH.
“U novembru prošle godine su mi saopštili u Komemorativnom centru u Tuzli da su pronađeni posmrtni ostaci brata i sestre, a 25 godina nakon njihovog pogubljenja oni će konačno pronaći svoj smiraj. Dosad sam pronašao sve članove porodice, osim sestre, a nadam se da će i to uskoro biti završeno. Sve ovo mi daje snagu da idem dalje. Hvala ljudima koji rade na pronalasku osoba, jer bez njih ovo ne bi bilo moguće”, kaže za Klix.ba Zijo kojem se veoma često vraćaju slike iz kobnog maja 1992. godine.
Stravično ih mučili, pa pogubili
Grupa pripadnika jedinice srpske vojske, takozvanih “Žutih osa”, koja je vršila zločine po Zvorniku, izdvojila se pod komandom Sime Bogdanovića iz Rume i formirala novu jedinicu zvanu “Simini četnici”, koji su, nakon miniranja džamije u Skočiću, pronašli 35 sakrivenih i preplašenih Roma u kući Hamdije Ribića.
Nakon stravičnog mučenja, Bogdanović je izdao naređenje da ih smjeste u kamion iz kojeg su izdvojili tri djevojke. Ostale su odvezli do jame u selu Šetić, gdje su ubili 27 nedužnih Roma i bacili ih u jamu. Među njime se našla i cijela porodica Zije Ribića, a on je jedini pukom srećom uspio preživjeti strijeljanje.
“Ni sam ne znam kako sam uspio ostati živ. Bog je valjda htio da bude tako, da ja ostanem živ i ispričam sve ono što nam se dešavalo. Te noći kada je strijeljanje bilo, meni su rekli da izađem naprijed i stanem mirno, a nakon toga sam čuo pucanj i ubod nožem u vrat. Potom su me bacili u jamu na leševe, a nakon tri do četiri minute sam ustao i otišao na drugi stranu. Vrisak i plač su odzvanjali, ali ja sam bježao dalje”, prisjeća se Zijo.
Nakon što je uspio preživjeti, Zijo se sakrio u jednu obližnju kuću, gdje je prenoćio. Ujutro je, nastavlja nam on, naišao na dva srpska vojnika koji su ga prebacili u bolnicu.
Potom je izmješten u Institut “Simo Milošević” u Igalu u Crnoj Gori, gdje je na psihijatrijskom odjelu boravio dvije godine zbog posljedica teških traumi, a poslije biva prebačen u Dječiji dom Mladost-Bijela u Herceg Novom.
Nakon stana Zijo je dobio i novi radni angažman u jednom od obdaništa koje djeluje u okviru Javne ustanove Naše dijete u Tuzli.”Posao u Hotelu Tuzla sam morao napustiti, jer plate nisu bile redovne, a ja sam režije morao plaćati. Tri mjeseca sam bio bez zaposlenja, a posao kuhara u obdaništu sam dobio na osnovu konkursa koji je bio objavljen. Drago mi je da sam se uspio snaći na novom radnom mjestu, a sve kolege su me odlično prihvatile. Sada u životu imam i određenu sigurnost, jer je plata redovna, a imam i krov nad glavom”, nadovezuje se Zijo koji trenutno živi skupa sa djevojkom koja je također odrasla u Domu za djecu bez roditeljskog staranja.
Razmišlja o zasnivanju porodice
Nakon svih lijepih stvari koje su mu se u proteklom periodu desile, počeo je razmišljati i o zasnivanju porodice.
“Sada ću sve polako da radim, korak po korak. Volio bih da uskoro pronađem i posmrtne ostatke sestre Zlate, kako bi i ona pronašla svoj konačni smiraj”, naglašava on.
U rodno selo ne ide previše često, ali kada ga posjeti, priča nam da emocije i strašne slike s kućnog praga same naviru.
Ovaj svjedok jednog strašnog vremena za koje pravda još uvijek nije zadovoljena podsjeća da je ubicama oprostio, jer želi normalno živjeti.
“Odlučio sam da oprostim, jer da nisam to učinio u meni bi preovladavala mržnja, a svi znamo da ona ne može ništa dobro donijeti. Kroz moju priču i moj razgovor želim pokušati da kažem ljudima da idemo naprijed. Nemojmo zaboraviti ono što se desilo, ali, oprostimo, jer to možemo”, poručio je Zijo na kraju našeg razgovora.
Životni put Ziju je zatim odveo u Tuzlu gdje je prvobitno bio smješten u Domu za djecu bez roditeljskog staranja.
Nakon punoljetstva prebačen je u Kuću na pola puta, onda je otišao u Italiju, a pri povratku u Tuzlu dobio je posao kuhara u Hotelu Tuzla.
S obzirom da vlastiti krov nad glavom u to vrijeme nije imao, Ziji je menadžment hotela ponudio jednu sobu u kojoj je živio izvjestan period.
Stan i novi posao
Totalni zaokret u njegovom žvotu nastupio je koncem 2016., kada je nakon 24 godine koliko je proveo po raznim smještajima, te pronalaska još dva člana svoje porodice koji su pogubljeni, na korištenje dobio socijalni stan koji se nalazi u tuzlanskom naselju Ši Selo.
“Ovaj stan mi puno znači i moram se zahvaliti Jevrejskoj Opštini, gradonačelniku Tuzle Jasminu Imamoviću i federalnom ministru raseljenih osoba i izbjeglica Edinu Ramiću koji su mi pomogli. Također, pomoglo mi je i mnogo dobrih ljudi vezano za opremanje stana u cijelosti. Ovaj stan je sada zapravo moj, imam svoj krov nad glavom, a imam i mjesto na koje mi mogu doći prijatelji. Sprat ispod mene žive momak i djevojka koji su skupa sa mnom bili u Domu za djecu bez roditeljskog staranja, tako da se veoma često družimo”, ističe Zijo koji je ekipu portala Klix.ba i ugostio u svom, nedavno opremljenom stanu.
