Može biti da to ima veze sa protokom vremena i sa godinama, ali mi se čini da su ljudi ranije dosta dugo bili stari. Mislim, pamtim neke koji su bili stari od kada sam ih upoznao. E, to je starost, da je ostariš onako kako mladost mladuješ, da je se zasitiš, a poslije šta god da bude nije ti žao. I jeseni pamtim, onako žute, vesele, plodne, sunčane… I traju, traju, jesenuju dok ti ne dojadi…

Samo mislim da danas malo ljudi ostari, a jesen odmah pošto se prijavi u kalendar već je prošla, a obojene listove je prekrio snijeg. Ništa više valjda ne traje kao što je nekad, ili se to samo meni tako čini.

Da uhvatimo barem koji obojeni listak izabrasmo jedno bajkovito, da ne kažem začudno mjesto. Perin grad, čudo jedno za koje, po običaju malo ko zna da postoji, a još manje gdje se nalazi.

Tu se jesen najbolje vidi golim okom, a ako hoćete, najduže i traje baš na tom mjestu do kojeg rijetki zalaze.
Kamenica je golema, teškim ratnim pečatom opečaćena; danas, umjesto po lijepom ambijentu upamćena kao mjesto sa najviše masovnih grobnica.
Onome ko naumi zaputiti se prema Perinu savjetujemo krajnji oprez, i Kamenicu kao osnovni orijentir odakle valja krenuti. Naravno, ukoliko dolazite sa ove strane, ako je vaša polazna tačka druga i put ka Perinu je malo drugačiji.

Lemino brdo je dominantna kota, ali se do nje može popeti bez većih problema. Mada je, u okruženju u kojem je dosta vrhova, obronaka planina i visova teško reći šta dominira jedno nad drugim.

Rat je opustošio taj dio, gdje je nekada bilo simpatično seoce. Osim nekoliko obnovljenih vikendica, lokalnog groblja i pastira, tu nema više ništa.

U voćnjaku nekoliko lijepih, oslikanih stećaka.

litice-400x533

Ispred nas je brijeg prema kojem smo se uputili. Lijevo magloviti obronci planina.

Negdje između Jeleča i Leminog brda, na širem prostoru te oblasti je dio koji lokalno stanovništvo i lovci koji znaju svaki kamen i brijeg, zovu Perinje.

U planinama se sakrilo sve što je Bosna imala
Ukoliko dolazite iz Sarajeva, preko Romanije, recimo, onda se do Perina dolazi drugim putem. Nizvodno, niz Drinjaču desetak kilometara od Šekovića, sa lijeve strane rijeke, na završetku sela Kalabače, je Prin. Smatra se da su dijelom kanjona vodili vrlo bitni srednjovjekovni putevi za Srebrenicu i Zvornik, pa je sa stanovišta odbrane i kontrole puteva tada bilo razumno da se na ulazu u kanjon sagradi utvrđeni grad. Danas to sa stanovišta ljudi djeluje pusto i zabačeno.

Te kule, ti zidovi, vode, to oštro kamenje zidano rukom tadašnjih zidara tu je vijekovima. Nevjerovatan ambijent Perin grada, prekrasan pogled, mir… Lokalno stanovništvo vjeruje da su vode oko starog grada Perina ljekovite; provjereno su hladne i ima ih u izobilju.

Duboko ispod strme litice huči Drinjača. Ptice horski recituju neponovljivu poeziju prirode.

ostacizida-400x533

Ostaci zida

Srednjevjekovni grad na padinama brda Višegrada na lijevoj strani Drinjače. U pisanim izvorima se pominje 1444. godine kao grad usorskog vojvode Tvrtka Stančića. Turci su ga osvojili najvjerovatnije 1463. godine i kao utvrđeno mjesto zadržali do polovine 16. vijeka, kada je grad i napušten. U sumarnom otomanskom popisu Zvorničkog sandžaka iz 1519. godine pominje se nahija Perin sa varoši koja pripada tvrđavi Perin, kao i čuvari same tvrđave sa prihodima. U podnožju grada nađeni su predmeti iz kasnog bronzanog doba – 10. vijek p.n.e (sikira, igle, srpovi i ostaci mačeva).
Ostaci kamenih kula i zidova dominiraju nad okolinom. Još se drže uspravno, vjerovatno zbog toga jer je do njih teško doći. Po livadama su rasuta stada ovaca.

Blokovi od kamena poslužili su da upotpune ono što je priroda izvajala. Vrijeme je pojelo taj trud u dobroj mjeri no još uvijek je više ili manje vidljivo ono što je na tom mjestu nekada bilo.

Čitav niz zidova, kula, osmatračnica, pojedenih korijenjem drveća, zatrpanih zemljom, urušenih vremenom…

Ostaci Perin grada mirišu na davnu prošlost.

Okolo su rijetke, razbacane ovčarske kolibe, ponegdje pastiri koji se dozivaju i stado ovaca ko bijelih tačaka u daljini.

Ispred nas, na drugom brdu ulaz u pogolemu pećinu. Doboko dole ispod jezive strmine huči rijeka, komotna, vesela; ovdje joj ništa ne smeta da pokaže sva svoja čuda.

Kažu da je Drinjačom išao Perin grad sa svojim kulama i osmatračnicama, bit će da je zaista tako.

Zidani objekti dobro se vide, neko je bušio rupe, vjerovatno sa namjerom da otkrije starost kamena što govori da nismo jedini koji pohode ovaj mrtvi grad. Lovci, doduše stalno na ovoj lokaciji love lisice i ko zna šta sve ne.

Ovakav pogled na ambijent možemo vidjeti samo na Nacionalnoj geografiji.

Kada bi se obnovile i umile građevine Perin grada, na ovom mjestu bi se mogla snimiti neka bosanska Igra prijestolja, no to se pouzdano neće dogoditi.

Sakrilo se u tim planinama sve što je Bosna nekada bila i mirno uzdiše neometano ljudskim prisustvom.

Od koga su se branili?
Koga zanima da izađe iz grada i krene u neponovljivu avanturu sa dominantnim mirisom prošlosti, to je taj put, naporan i počesto neprohodan ali vrijedan truda.

Ovdje se vidi sva začudnost, mistika, žilavost i težina života koji se unatoč svemu održao do današnjih dana. Puno je sumnjivih rupa koje golicaju maštu, stijena koje je razvalilo korijenje drveća, ulegnuća koja govore da je unutrašnjost možda šuplja, da ispod postoji neku tunel, hm, hm…

U daljini je selo Kalabače, manastir Papraća, a negdje okolo, u njedrima Udrča bi, barem tako se priča, trebali biti ostaci golemih halki.

Od koga li su se oni branili ogrnuti ovim zidovima, kako su živjeli, kako su lovili?

I mogla je, ako ćemo pravo, Jerina svoje blago sakriti baš ovdje jer tu ga nikada niko ne bi pronašao, a tako ljudi kraj Drine govore.

Ako se, prateći put Perina spustite do rijeke Dinjače, a bilo bi šteta ne vidjeti je kad ste već tako blizu, onda će povratak biti vrlo strm i naporan. Valja naglasiti da nije nimalo čudno na ovakvom pohodu sresti se sa medvjedom ili nekom drugom životinjom kojih je šuma puna, te svakako predlažemo krajnji oprez, i nikako ne kretanje bez vodiča koji dobro poznaje teren.

Na ovom mjestu se jesen najbolje vidi golim okom, a ako hoćete, najduže i traje. Sumnjam da ljudi uživaju u bojama prirode jer se bore da prežive, čuvaju stada ovaca, ostare kao u priči.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *