Ahmet Bajrić poznatiji kao Blicko je fotoreporter koji je na području sjevero-istočne Bosne i šire snimio sve važnije događaje, pojave i ljude unazad nekoliko decenija rada, a sada tajnama ovog zanata obučava svog budućeg nasljednika, unuka Ahmeda Bešića. Ahmet Bajrić rođen je u zvorničkom naselju Šepak koje se nalazi nedaleko od Kozluka i na samom graničnom prelazu sa Srbijom.
Posjetili smo ih u radnji na tuzlanskom Trgu slobode, gdje je Bajrić pričao o tome kako je sa 18 godina počeo da se zanima za fotografiju. Bilo je to, kaže, vrijeme kada su se filmovi razvijali posebnom tehnikom, a on je razvio oko 200 filmova na kojima nije bilo ništa.
˝Otac mi je govorio da idem spavati, a ja sam zamračio kupatilo i razvijao filmove. Bio je to mukotrpan posao, ali bio sam uporan. Stalno sam mjerio vrijeme i znao sam sve šta rade moje kolege, ali fotografije nisu bile poput njihovih. Najvjerovatnije je problem bio u temperaturi tokom razvijanja, ali kada sam počeo, izlagao sam sa Fotoklubom iz Loznice po Beogradu, Novom Sadu i u drugim gradovima. Tada nisam imao zapažene uspjehe, u Novom Sadu osvojio sam drugo, a u Beogradu treće mjesto.
Vremenom je došao i drugačiji način razvijanja filmova. Nije više bilo u tavama, nego u doznama-upali se svjetlo, sipaš hemiju i to tako ide˝, navodi Bajrić. Uporedo je radio u lozničkoj Viskozi, a jedan mu je novinar ponudio da radi za beogradsku ´Politiku´ i za redakciju ovog lista fotografisao je pet godina. Vremenom je počeo sarađivati sa ´Glasom Drine´, sarajevskim ´Večernjim novinama´, a fotografisao je i radne akcije, gdje je na jednoj 1986. godine dobio nadimak Blicko. ˝Bio je momak koji je vodio fiskulturu i zvali su ga Fisko. Jedna medicinska sestra, Irma, kazala je: Kada je on Fisko, ti budi Blicko. I tako je ostalo. Od tog momenta, svi su me počeli zvati Blicko, a ta žena živi u Živinicama.
Nadimak Blicko donio mi je dosta slave, a sve što sam lijepo postigao u životu, ostvario sam na osnovu fotoaparata˝, izjavio je Bajrić. Između ostalog, Bajrić je govorio o tome da je odbio fotografisati samo jednu osobu. Bio je to Slobodan Milošević, bivši predsjednik Srbije i Savezne Republike Jugoslavije i haški optuženik koji je umro tokom suđenja. Bajrić je govorio i o poslu ratnog fotoreportera, proboju Podrinjaca koji su preživjeil genocid 1995. godine, kao i o bezbroj nastalih fotografija, a kao primjer naveo je da je samo sa jednim fotoaparatom napravio 290.000 snimaka. Iz današnje perspektive, Bajrić ističe da mu je žao što nije fotografisao masakr na tuzlanskoj Kapiji 25. maja 1995. godine. Smatra da bi danas te fotografije bile dragocjene u smislu fotodokumentacije koje, kaže, nema dovoljno.
Ubistvo tuzlanske mladosti nije želio fotografisati jer ga je bilo strah susreta sa roditeljima poginulih mladića i djevojaka. Plašio se, kaže, njihove reakcije, što smatra svojom velikom greškom. Također, pričao je i o očekivanju da njegov posao nastave unuci Ahmed i Ajdin. Ahmed već sada pokazuje veliki interes za fotografijom, a najviše voli sportsku fotografiju. ˝Ahmeda već sada svi zovu Blicko i mlađeg unuka Ajdina, tako da će tih nadimaka Blicko biti mnogo˝, zaključuje Bajrić.
(Tuzlanski.ba)
