Delfini pred “Zvorničankom”

PRIČA DESETA

Delfini pred “Zvorničankom”
Piše: Hasan Hadžić

U septembru je grad preplavljen i poplavljen. Srećom narodnim masama. Preplanulim i proljepšanim.
U septembru su svi lijepi. Čak i zakleti ogledalomrsci. A ogledanje je najintenzivnija djelatnost. Bilo skrivena – sa ogledalcetom u pisaćoj mašini ili fakturama i otpremnicama, ili javna – na velikim ogledalima i izlozima prodavnica.

Ogledanje na platou ispred „Zvorničanke“ je najekskluzivnije. Upražnjava ga naročito ženski svijet
i naročito one srećnice kojima je bog dao da se ljetos praćakaju u moru i opale (ten) na tamošnjem suncu. Takve prešpartavaju pomenuti plato uzduž i poprijeko, izvijajući se k’o delfini i mjerkaju svoju liniju na velikim staklima. Uz to, one na sve moguće načine reklamiraju meditranski ten, jer čemu more ako tvoja morska „bojica“ ostane neprimijećena. A ta morska farba je nešto drugo u odnosu na drinsku. Napadna je i zavodljiva, iako traje kratko, k’o i napadne djevojke. Slatko i kratko. Farba „a la Drina“ je diskretna, neupadljiva, a prednost joj je što traje duže.

U septembru se priča i o štrajkovima, naročito sportskim. Fudbaleri „Drine“ štrajkovali su uoči prvenstva, zbog nečega i nekoga, i evo igraju sasvim dobro. Sada u klubu štrajkuje predsjedništvo. Možda će i oni, kad prekinu sa štrajkom, bolje predsjednikovati.

Štrajk je, uopšte gledano, postao trend. Prosvetni radnici iz Sapne nedavno su najavili štrajk u slučaju da im plate ne skoče sto odsto. Oni kao da kopiraju mudru taktiku elektroprivrede i naftne industrije. Kad im zatreba poskupljenje od jedno 43 procenta, ljudi iz ovih branši traže, recimo 79 odsto. Što više tražiš više dobiješ. Samo, daleko su nafta i prosveta.

Prosvetare, pored sopstvenih niskih plata, boli to što ih masa kojekakvih fakturista i evidentičara šije duplo u lovi. U svakom slučaju, učenici konzumiraju novi pedagoški metod, živi spoj teorije i prakse. Nastavnik ti jednog časa ispredaje lekciju „štrajkovi“, a sljedećeg časa to i praktično demonstrira – nedolaskom u učionicu.

A autobuska stanica se pocijepala na dvije stanice koje duhoviti i razboriti narod odmah nazva „seljačkom“ i „gospodskom“. Seljačka je dole u rupi i prašini. Da se zna ko je niži. Ljudi ne vole tu stanicu, ne toliko zbog rupe i prašine, koliko zbog one grozne slike iz vremena poplave kad je taj prostor bio zavidno jezero.

Ne bi bilo loše da svi koji koriste novu stanicu nose pojas za spasavanje. Što je sigurno -sigurno je. Samo, nevolja je kako unijeti pojas u autobus. Sa polaskom učenika u školu gužve su nesnosne. A đaci u autobusu – to je kompletan užas, koji ne priznaje ni starost ni bolest. Još kad neko uđe na prednja vrata, pa pošalje kondukteru pare preko veze – posebna je priča. Đaci ljubazno učestvuju u „vezi“ s tim što se pare rijetko pretvore u karte, a znatno češće u bureke, cigare i slično.

Samo ne treba omladinu kuditi zbog ove „snalažljivosti“. Oni su naša budućnost a teško se nama bez
snalažljive budućnosti.

Hasan Hadžić

Zvornicki.ba

Podijelite nas :