Život bez hamburgera

PRIČA DEVETA

Život bez hamburgera
Hasan Hadžić

Kad sam, prije nekoliko dana, u našem glavnom ugostiteljskom objektu, po ko zna koji put platio nepopijenu i vraćenu kafu (što zapravo i nije bila kafa već poplakana šoljica), sa žalom i tugom sjetio sam se grila “STADION”, kod glavne autobuske stanice. Tamo se pored dobrog hamburgera, koji je u našem gradu dočekan sa velikim simpatijama, viršli, neizostavnog osmijeha – mogla dobiti i pristojna kafa.

Poslovnost, higijena, zanimljiva ponuda, podnošljive cijene bez ikakvih zakidanja -sve je to, po zdravoj tržišnoj logici, privuklo dosta svijeta koji prezire lopovluk i čezne za mirom i ljubaznošću. Nevolja je međutim što je gril, po uvriježenom običaju, postao “privlačan” i za kontrolne organe i organele svih vrsta. To je ona dobro znana priča o maloj privredi i njenim kočnicama.

I naravno, slijedi koješta i koješta. Na primjer, opomena za neke nepravilnosti ispred objekta, pa onda prijava zbog toga što osoblje nije imalo bijele čarape sa crvenim tufnama, već obratno – crvene čarape sa bijelim tufnama i tako dalje. Kažu da je vlasnik preduzimao izvjesne mjere samozaštite. Uvidio čovjek da se ne može “ovako” već “onako”, pa pokušavao umilostiviti nadležne i ostale. Bilo je tu, prema pričanju gradskih sveznalica, i farmerki i sitnijih uređaja za domaćinstvo, pa čak, u skladu sa trendom, i jedan video rekorder. Avaj, ne bi ni o dovoljno! I dalje tufnice i dalje prijave… Vlasnik grila u januaru ode na odmor koji, evo, do dana današnjeg traje. Ode čovjek da traži pravde, mira i rada u otuđenom, neslobodnom, nenarodnom i trulom kapitalističkom svijetu, gdje je, usput budi rečeno, i zaradio za svoj gril.

A maj nije bio samo mjesec štrajkova već i mladosti. Jeste da atmosfera za Dan mladosti nije bila nešto posebno svečarska i mladalačka. Naime i lica mladih djelovala su staro, umorno i ispijeno.

Ali, na svu sreću, baš tog 25. maja, u kasno jutro, dogodio se jedan vedar detalj, strogo obojen mladošću i životom. O tome se još priča, naročito u krugu naših šmekera, onih iz prve lige, kojima ne promiču uličnoženske aktuelnosti. Sjedeći, k’o i obično, u bašti Kasine, a naočarima vješto prikrivajući to što gledaju ulicu, a ne novine – koje su tu formalno, oni su prvi otkrili pojavu. A pojava je bila jedna rasna plavuša u strogom „miniću“. Dakle, ne u stidljivoj, polumini suknji, današnjeg tipa –već u „miniću uzdaha“, od prije petnaest godina.

Plavuša nije samo privukla poglede rečenih dežurnih šmekera, već svega ostalog što se u bašti našlo, osim stećaka. I penzioneri su ustajali sa stolica, prosipajući kafu koju će kasnije gorko žaliti. Svi su bili odjednom podmlađeni. Bio je to divan dar one plavuše Danu mladosti. Da, da! Štafete više nema, al’ mladosti ima. Plavušu garant niko neće ukinuti.

Zvornicki.ba

Podijelite nas :